Salko Đogić iz Gunje u županjskoj Posavini preživljava sa suprugom i troje odrasle djece - dva sina i kćeri - u unajmljenoj kućici od suprugine socijalne pomoći koja mjesečno iznosi 400 kuna, piše magazin Oluja. Povremeno pronađe kakav posao, da prehrani obitelj. Teško mu je kada vidi da neki uživaju braniteljsku ili invalidsku mirovinu, a dali su u obrani Domovine puno manje od njega ili ništa.
Nije Đogić uspio ostvariti niti jedno od svojih braniteljskih prava jer nakon što je skinuo odoru, gdje god bi se pojavio i tražio ono što mu pripada, bio bi odbijen uz opasku da nema kompletnu dokumentaciju ili da je ona zagubljena.
Ponosan je Salko Đogić na svoj ratni put dug pet godina i tisuće kilometara bojišnice, od rodne županjske Posavine do Vinkovaca, istoka Slavonije i gdje god je trebalo braniti interese Hrvatske.
- Radio sam u Šibeniku kao soboslikar kada je počeo rat u Hrvatskoj pa sam se najprije pridružio šibenskoj obrani. U lipnju 1991. godine vratio sam se u Gunju. Imao sam tada 20 godina i prvo sam se priključio HOS-u koji je djelovao pri 109. vinkovačkoj brigadi. Bili smo na položajima u Ceriću, Nuštru, Vinkovcima... U listopadu 1991. godine, kad su rasformirane postrojbe HOS-a i njihovi pripadnici prešli u druge postrojbe, ja sam prešao u 131. županjsku brigadu. Tu sam bio u izviđačkom vodu i naš je posao bio izviđati područje uz granicu sa Srbijom te Bosnom i Hercegovinom, sve do Rajeva Sela, kako srpska vojska ne bi upadala na naše područje ili obavljala diverzantske zadatke. U otkrivanju neprijatelja imali smo dosta uspjeha. Kada je zapovjednik teško ozlijeđen, jer je njegova skupina upala u minsko polje pa je ostao bez noge i oka, preuzeo sam zapovjedništvo izviđačkog voda. Tada smo sudjelovali i u akcijama u bosanskoj Posavini. Velika akcija bilo je presjecanje koridora Brčko-Bijeljina kojim su Srbi prevozili konvoje vojske i opreme iz Srbije prema bosanskom ratištu i dalje prema Kninu i Dalmaciji. Brat Safet mi je umro na rukama nakon što je u akciji teško ranjen. Od veljače 1994. do 28. studenog 1996. bio sam pripadnik 5. gardijske brigade i tu smo prema zapovijedi išli kamo je trebalo, a za vrijeme Oluje bili smo na istoku Slavonije, raspoređeni prema granici sa Srbijom kako bismo spriječili eventualni pokušaj napada na Vinkovce, Županju ili Osijek zbog osvete za poraze koje su trpjeli na zapadnom bojištu, ali i da bismo osujetili mogući odlazak vojske iz Srbije u pomoć “krajinskoj vojsci” koja je u tih nekolko dana potpuno nestala jer su vojnici pobjegli zajedno s civilima na traktorima – priča Salko Đogić pokazujući brojne papire koje je dobio dok je pokušavao osvariti svoje pravo na invalidsku ili braniteljsku mirovinu jer nekoliko puta je ranjavan. U tijelu još ima gelera, a u rujnu 1996. dijagnosticiran mu je i PTSP.
"E, da, netko se ipak sjeti moga ratovanja!"
Iz vojske je izašao u činu vodnika, iako je bio predložen za viši čin i za Spomenicu koju nikada nije dobio! Zbunilo ga je i kada je od MORH-a dobio službeno uvjerenje koliko je proveo u ratu jer su u dva dokumenta navedeni različiti datumi pristupanja i odlaska iz vojske pa je sve to morao dodatno slati na ispravak:
- Zatražio sam liječnički karton jer sam bio na liječničkim pregledima i terapijama, ali su mi rekli da je izgubljen, a nema ni moga ratnog puta. U jednom dokumentu je čak pisalo da sam u pričuvnom sastavu 5. brigade, iako sam godinama primao plaću kao gardijski vojnik.To me zgrozilo jer mi nije bilo jasno da netko provede u ratu pet godina, sudjeluje u toliko akcija, nagleda se ratnih strahota - od mrtvih prijatelja i suboraca do civila, nekoliko puta bude ranjen, a netko mu kaže kako nema papira koji to potvrđuju. Možda sam i sam kriv jer sam trebao biti žešći, ali ja sam vjerovao u pravnu državu i u to da će netko vidjeti kako je pogriješio i da će ispraviti grešku. Pisao sam Predsjedniku Republike i Ministarstvu branitelja, molio da mi pomognu, ali ništa od toga. Kada sam sredinom svibnja 2007. podnio zahtjev za invalidsku mirovinu ili što drugo, na komisiji u Osijeku jedan od članova komisije bez okolišanja mi je rekao neka mu dam 20 000 kuna i moj će predmet biti riješen! I da sam imao taj novac, bilo bi me strah dati ga, iako čujem da se tako dobijala invalidnost – kaže Salko Đogić dodajući kako osim uspomena na rat, nema nikakvih primanja. Čak i za lijekove koje koristi nema novca, pa odlazi u susjedno Brčko gdje su lijekovi puno jeftiniji.
- E, da, netko se ipak sjeti moga ratovanja! Prije nekoliko godina išao sam u Šid i na srpskoj granici su me zasustavili i provjeravali dva sata jer toga je dana, poslije sam saznao, na jednom graničnom prijelazu uhvaćen Tihomir Purda pa su valjda provjeravali sve hrvatske branitelje koji su ulazili u Srbiji – kaže s dozom ironije Salko Đogić.
>>'Zbog rezanja prava branitelja ići ćemo i do Strasbourga'
>>Svi krše prava branitelja! Šutaju me kao staru kantu
....je,.... da mu je tatek bil upravitelj golog otoka bil bi precjednik!