Ban Jelačić nije previše vodio računa je li njegova Prva banska pukovnija na Baniji ili na Banovini ni jesu li mu vojnici Hrvati ili Srbi, nego jesu li disciplinirani, obučeni i hrabri, s velikom dozom ironije govori nam jedan Petrinjac, aludirajući na aktualne besmislene rasprave nakon razornog potresa koji je zadesio to područje. Upozorava nas da upravo stojimo pored Gradske kuće, jedne od najstarijih građevina u Petrinji, i zgrade preko puta poznate pod nazivom Generalija, gdje je svojedobno bilo zapovjedništvo Prve banske pukovnije i ispred koje je Josip Jelačić, prema predaji, krenuo u travnju 1848. godine prema Beču, ispraćen svojim vjernim vojnicima, na inauguraciju za hrvatskog bana pred Ferdinandom V.
Nešto kasnije, u Zagrebu će položiti i svečanu prisegu pred, zbog tadašnjih složenih političkih odnosa i sukoba između političkih i crkvenih predstavnika, karlovačkim mitropolitom Josifom Rajačićem čime je, prema mišljenju nekih povjesničara, pragmatični Jelačić za hrvatsku stvar želio pridobiti i Srbe.
Naš sugovornik pokazuje nam ploču s natpisom na Gradskoj kući gdje stoji da je zgrada sagrađena sredinom 18. stoljeća te ističe kako se Petrinjci ponose tim svojim povijesnim zdanjima koja su, nažalost, nakon potresa dobila crvenu oznaku kao neupotrebljiva, ali izvana se ne vide neka znatnija oštećenja, za razliku od apokaliptičnih ruševina samo desetak metara dalje duž središnjeg gradskog parkovnog trga.
Sudbinu svoga grada teško proživljava i jedan od najpoznatijih Petrinjaca – Vlado Lisjak, olimpijski pobjednik u hrvanju iz Los Angelesa 1984. godine, kojeg smo pozivom zatekli dok je vozio na relaciji Zagreb - Petrinja, kojom ovih dana gotovo svakodnevno prolazi. On ističe upravo staru jezgru Petrinje, koja je dio njegova djetinjstva i odrastanja.
– Bojim se da neće biti stare Petrinje, ali nešto će biti. To je moj grad, koji ima izuzetnu povijest. Nažalost, ovo što nam se događa još je jedna tragedija. Domovinski rat odnio nam je dušu, a ovaj potres sada nam otkida srce. Treba naći snage da se sve to prebrodi, no Petrinja mora opet stati na noge, snažne i jake kao što smo snažni i jaki bili i jesmo mi petrinjski hrvači – navodi Lisjak, koji trenutačno obnaša funkciju direktora hrvatske hrvačke reprezentacije.
Petrinja je udaljena samo petnaestak kilometara od Siska, administrativnog i glavnog središta Sisačko-moslavačke županije, koji je najveći i najstariji grad na tom području, čija se povijest i urbanitet mogu pratiti sve od 4. stoljeća prije Krista. Sisak je bio jedno od najvećih industrijskih središta u Hrvatskoj zahvaljujući rafineriji nafte, željezari, riječnoj luci te mlinskoj i pekarskoj proizvodnji. Nažalost, kao i cijelo to područje, i taj je grad proteklih godina stagnirao i stagnira.
Kroničar Petrinje Ivica Golec zapisao je u svojem radu „Prvi spomen i razvoj srednjovjekovne ili Stare Petrinje (1240.-1591.)“ da je Petrinja, prema nekim povjesničarima, postojala već u zadnjim stoljećima opstanka Rimskog Carstva, a njezin naziv korijen najvjerojatnije vuče ili od latinizirane grčke riječi petrus (kamen) ili pak po crkvi sv. Petra što se na tim prostorima nalazila još od vremena Sisačke biskupije, navodi Golec te nastavlja kako prvi pisani trag stare srednjovjekovne Petrinje datira iz 1240. godine, kada je poveljom Bele IV. dobila, kao i Zagreb, povlastice slobodnoga kraljevskoga grada.
“Nakon propasti Stare Petrinje, 1592. godine Turci predvođeni Hasan-pašom Predojevićem po nalogu iz Carigrada grade Yeni Hisar ili Novi Grad, odnosno novu Petrinju s ciljem osvajanja dobro utvrđenog Siska. Poslije kršćanske opsade u noći na 10. kolovoza 1594., Turci su napustili utvrdu, a preuzela ju je hrvatska vojska nadvojvode Maksimilijana”, piše Golec.
Josip je izgubio kuću u potresu, a društvo mu pravi psić kojeg je preimenovao u Potres
Petrinjska tvrđa i naselje Petrinja nedugo potom, pa sve do 1881. godine, sastavni su dio Vojne krajine, specifičnog obrambenog sustava u Europi, utemeljenog zbog zaustavljanja osvajačkih pohoda Osmanlija. Petrinjska tvrđava organizirana je kao središte Petrinjske kapetanije koja se nalazi pod hrvatskom vlašću i postaje ključnom točkom obrane petrinjsko-sisačkog Pokuplja i zagrebačke regije.
Kako navodi urbanist i prostorni planer Zlatko Uzelac, koji se pitanjima razvoja gradova kroz povijest bavio tijekom cijele karijere, Petrinja je tipični graničarski grad koji se kasnije razvio u trgovačko i industrijsko središte tog prostora.
– Znakovita je, primjerice, i činjenica da glavna ulica u Zagrebu koja vodi od Trga bana Jelačića do Glavnog kolodvora nosi naziv Petrinjska, a ne primjerice Sisačka. Dakle, ta ulica izravno je išla kao prometna poveznica prema Sisku i Petrinji, ali naglašavanje Petrinjske ulice u glavnom gradu samo po sebi govori o važnosti Petrinje koja je bila jedno od najbližih graničnih vojnih središta – navodi Uzelac i dodaje kako sličan razvoj kao i Petrinja ima i susjedna Glina, samo nešto kasnije.
Vrlo važna godina za povijest Petrinje je 1753., kada umjesto Kostajnice postaje sjedište Druge banske pukovnije, a krajem 18. stoljeća uz vojno, postupno prerasta u gospodarsko, prosvjetno-kulturno središte Banovine. Diplomom Marije Terezije 1773. godine ostvaruje cehovske privilegije, a nekoliko godina kasnije dobiva sajamske privilegije i položaj povlaštenoga krajiškoga grada.
U svojoj knjizi Ivica Golec navodi kako su se u Petrinji tijekom povijesti izmjenjivale razne vojske među kojima je bila i Napoleonova koja je potkraj studenoga 1809. godine ušla u grad te u njemu uspostavila dobre odnose s građanima.
“Generalom cijele Ilirije proglašen je slavni maršal Marmont koji dolazi u Petrinju u ljeto 1810. godine. Intermezzo francuske vladavine ostavio je traga u životu građana, a posađene su i grandiozne lipe ilirke u jednom od najljepših i najstarijih parkova na ovim prostorima”, piše Golec.
Uz Petrinju je, dakako, duboko vezan ban Josip Jelačić, čija je majka Petrinjka Ana Marija, rođena Portner, unuka poznatog vojskovođe, general-bojnika Martina Kneževića. Josip Jelačić je još kao sedmogodišnji dječak boravio u Petrinji sa svojim roditeljima i tom bi prilikom odsjedao u novoj očevoj kući na početku Duge ulice.
“Kada bi boravili u Petrinji, redovno bi odlazili i na groblje sv. Benedikta gdje bi se poklonili i pomolili za pokoj duše Josipove bake Barbare”, navodi Golec dodajući kako dio svoje važne karijere Josip Jelačić provodi u Petrinji i tom prostoru južno od Save, gdje stiže 1841. godine, kada postaje potpukovnik u Prvoj banskoj pukovniji u Glini, a godinu dana kasnije i pukovnik i zapovjednik Prve banske pukovnije.
Druga banska pukovnija sa sjedištem u Petrinji ukinuta je 8. rujna 1873. Konačnim razvojačenjem 1881. i Petrinja je ponovno priključena civilnoj Hrvatskoj. Tijekom povijesti Petrinja je bila prepoznatljiva i po prosvjetno-kulturnom životu svojih stanovnika te se organizacija školstva ustalila u gradu od 1774. godine, kada je osnovana tzv. normalna, Glavna škola.
“Pohađati i završiti petrinjsku Glavnu školu, do 1816. godine jedinu na području Banske krajine i poznatu po vrsnim učiteljima, bila je želja ne samo djece petrinjskih stanovnika nego i žitelja cijele Banovine. O važnosti Petrinje moguće je suditi i na osnovi drugih oblika kulturnog života, osobito u doba hrvatskoga narodnog preporoda”, navodi Golec.
U kasnijem razvoju, tijekom 20. stoljeća, Petrinja postaje prije svega industrijsko središte s vrlo snažnom i od presude važnosti za razvoj tog kraja mesnom industrijom Gavrilović.
Susjedna Glina prvi se put spominje 1. lipnja 1284. u ispravi zagrebačkog Kaptola koji je ujedno i prvi pisani dokument o Glini. Grad Glinu nakon oslobođenja od Turaka, uglavnom u 18. stoljeću, ponovno su sagradile hrvatske banske vlasti i hrvatski naseljenici iz Gorskog kotara.
Uzelac ističe kako je na glinskom području, na ušću potoka Maje u rječicu Glinu, 1735. sagrađena vojna utvrda.
– To je bila jedna od posljednjih takvih utvrda u velikom sistemu utvrđenja koje je na tom prostoru gradio Eugen Savojski s ciljem obrane od Turaka. Uz tvrđavu se, kao i u Petrinji, razvio veliki gradski trg s javnim, uglavnom vojnim građevinama. Glina se više razvila kao trgovačko središte, ali je s obližnjim lječilištem Topuskom činila jednu cjelinu. U Topuskom u 13. stoljeću djeluje cistercitska opatija s povlasticama kralja Andrije II., a cisterciti se nastanjuju u samostanu na mjestu gdje je danas perivoj Opatovina. U tom razdoblju razvio se i novi način obrade poljoprivrednog zemljišta, koji su uveli novopristigli svećenici uglavnom iz Francuske – navodi Uzelac dodajući kako i danas stoje ostaci gotičkog pročelja jedne od najvećih srednjovjekovnih crkava u Hrvatskoj, s brojnim arheološkim ostacima koji su još neistraženi.
Cisterciti su pod turskom prijetnjom otišli iz Topuskog, a opatija je dodijeljena zagrebačkim biskupima. Turci su cistercitski samostan i crkvu razorili topovima 1565. godine. Predaja kaže da je po tom događaju Topusko i dobilo naziv.
U Glini je Josif Runjanin, koji je tu službovao, uglazbio i hrvatsku himnu “Lijepa naša domovino”, a taj kraj našao je mjesta i u originalnoj i u punoj verziji pjesme Antuna Mihanovića gdje stoji i jedan stih koji se odnosi na herojsku obranu Gvozdanskog i tog prostora koji glasi: “Magla, što li Unu skriva?/Ni l’ to naših jauk turobni?/Tko li moleč smrt naziva?/Il slobodni, il su robni?”
U povijesnim zapisima ostaje zabilježeno da je u Glini, u prostoru nekadašnje mjesne tvrđe, 1737. godine zasjedao i Hrvatski sabor. Naime, od 1608. godine i kraljevski slobodni gradovi imali su svoje predstavnike u Saboru. Sabor se nije sastajao na jednom stalnom mjestu, nego naizmjence u Zagrebu, Varaždinu, a 1737. godine u banskoj utvrdi u Glini. Sabor u Glini sazvao je tadašnji hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban Josip Esterházy, i zapravo su se na njemu u Glini okupili svi tadašnji važni ljudi u Hrvatskoj. Sabor se još nazivalo i hrvatski stanak i spravišće te u latinskim službenim spisima “regni conventus”.
Glina je i rodno mjesto slobodnog zidarstva u Hrvatskoj, jer je prva hrvatska masonska loža osnovana na teritoriju Vojne krajine, u Glini, pod nazivom Ratno prijateljstvo. Prvi njezini članovi bili su većinom hrvatski časnici koji su sudjelovali u Sedmogodišnjem ratu. Glavnu ulogu pri utemeljenju imao je grof Ivan VIII. Drašković, koji je 1768. godine izabran za prvog poznatog starješinu Lože. Kasnije će ga naslijediti viši časnik Petar Karel Ott. pl. Bátorkezs. Među članovima su bili i brojni plemići i časnici, poput grofa Franje Jelačića Bužimskog ili baruna Filipa Kneževića.
Inače, na širem području Banovine i Sisačko-moslavačke županije stasalo je mnogo poznatih osoba iz hrvatske povijesti i društva koji su rođeni ili su bili svojim životom i radom usko vezani za to područje pa je popis doista impozantan: braća Antun i Stjepan Radić, njihov ljutiti politički protivnik, a na kraju saveznik Svetozar Pribičević i njegova braća, Josip Jelačić, vojskovođa Svetozar Borojević, građevinski poduzetnik i graditelj Zagreba Janko Grahor, književnici Antun Kovačić i Josip Sever, braća Bobetko, Mika Špiljak, Krsto Hegedušić, prirodoslovac Oton Kučera, ekonomist Branko Horvat, matematičari braća Đuro i Svetozar Kurepa, karikaturist i pisac Pjer Križanić, liječnik i filolog Đuro Augustinović, skladatelj Natko Devčić, slikar Zlatko Šulentić, kipari Ivan Kožarić i Simeon Roksandić, pisci i kulturni radnici braća Branislav i Ljubomir Micić, povjesničar Drago Roksandić, glumci Boris i Jelena Miholjević, Duško Gruborović te brojni sportaši počevši od sportskog doajena Zorislava Srebrića, nogometaša Ivice Horvata, Stjepana Lamze, Marijana Vlaka, Marijana Mrmića pa do zlatnog olimpijca Vlade Lisjaka i još jednog hrvača osvajača olimpijske bronce Milana Nenadića te brojnih drugih.
Povjesničar Hrvoje Klasić ocjenjuje kako je prirodno da s tog vojnog područja ima dosta znamenitih upravo vojnih osoba.
– Kasnije dolazi do gospodarskog razvoja tog područja, a samim time i pojave važnih ljudi na svim područjima života, pri čemu je važna i blizina Zagreba. Kao i u svim ruralnim sredinama, imali su potrebu za dokazivanjem, a mislim da je pri tome vrlo važno da je to prostor multikulturalnog i multinacionalnog prožimanja gdje se kroz stacioniranu vojsku susreću razne kulture od narodne hrvatske, austrijske i ugarske do srpske tradicije... Svi ti elementi, kada se od njih uzme ono najpozitivnije i odbaci najnegativnije, društvo čine boljim i teži razvoju zajednice i pojedinca. Nažalost, posljednjih trideset godina inzistira se na različitosti i imamo obrnutu situaciju te su sve prednosti pretvorene u mane i došlo je do nazadovanja – kaže Klasić.
Zlatko Uzelac navodi kako su taj prostor i gradovi na Banovini, koji se često kolokvijalno nazivaju trbuhom Hrvatske, znatno utjecali na razvoj i identitet Hrvatske ističući upravo sve te poznate osobe koje su utkale svoj doprinos i pridonijele razvoju društvenog života i gospodarstva, ali su od svega, nažalost, ostali ostaci ostataka.
– Industrija željeza ovdje je imala tradiciju od srednjeg vijeka. Vadilo se olovo i željezo, a rudnici su bili u vlasništvu Frankopana te se razvija i topionica. Da ne govorimo o prehrambenoj industriji i snažnoj mesnoj industriji Gavrilović, što se sve razvijalo kroz povijest. Ovo je područje nekada bilo jako razvijeno, ali sada je upitna budućnost kako daljnjeg razvoja urbaniteta tako i golog opstanka – zaključuje Uzelac
Banovina Buljan, Banovina. Boris Milošević uvijek kaže Banija. Uvijek. Hrvati kažu Banovina. Zašto imate potrebe otvarati nepotrebne bojišnice. Zašto provocirate?