Nizozemski kardiolog Pim van Lommel autor je više radova o
kardiologiji, ali od 1986. posvetio se samo istraživanju iskustava s
ruba smrti kod ljudi koji su preživjeli zastoj srca. Napisao je od tada
dvadeset članaka i knjigu o tomu te govorio na mnogim konferencijama.
Njegove znanstvene studije uključuju: Near-death experience in
survivors of cardiac arrest: a prospective study in the Netherlands
(Lancet 2001.), About the Continuity of our Consciousnes (2004.) i
Near-Death Experience, Consciousness and the Brain (2006.).
• Od kada
proučavate iskustva s ruba smrti?
- Prvi sam se put susreo s tom pojavom kad je jedan moj pacijent
doživio kliničku smrt, a počeo sam razgovarati s ljudima o tomu nakon
što sam 1986. godine čitao o takvim iskustvima. Pitao sam
pedesetak pacijenata koji su doživjeli kliničku smrt sjećaju li se
nečega što se dogodilo dok su bili izvan svijesti. Dvanaest
ih je odgovorilo potvrdno. Smatra se da je znanstveno nemoguće imati
sjećanje na trenutak u kojemu je osoba bila bez svijesti. Zbog toga sam
1988. počeo proučavati taj fenomen. Prvo je istraživanje trajalo od
1988. do 1992., a drugo od 1992. do 1999. godine. Ispitali smo 44
pacijenta. Radilo se o dosad najvećem znanstvenom istraživanju
iskustava s ruba smrti. Zaključili smo da nema fiziološkog,
psihološkog, farmakološkog i demografskog
objašnjenja zašto ljudi doživljavaju takva
iskustva. Medicinski podaci kod 82 posto pacijenata koji nisu imali
sjećanja na razdoblje u kojemu su bili bez svijesti bili su posve
jednaki onima kod 18 posto pacijenata koji su doživjeli iskustvo s ruba
smrti i imali sjećanja, iako su i jedni i drugi doživjeli kliničku
smrt. Zapitali smo se zašto se ljudi nađu u stanju pojačane
svijesti za kliničke smrti kada mozak ne funkcionira.
• Što
se može zaključiti o sjećanjima i percepciji?
- Znamo da je oko 4 posto ljudi doživjelo takvo iskustvo, a to znači da
je riječ o više od 25 milijuna ljudi. Pitanje nije koliko je
to iskustvo stvarno, jer se radi o subjektivnoj stvarnosti. Svi imamo
subjektivna iskustva, ali kako ih dokazati? Nema znanosti koja bi mogla
dokazati subjektivno iskustvo jer je naša moderna zapadna
znanost okrenuta materijalnom - da mora postojati nešto
što se može izmjeriti, a subjektivna iskustva nije moguće
izmjeriti. S druge strane, moguće je dokazati da postoji stanje
pojačane svijesti koje uključuje identitet, sjećanja iz ranog
djetinjstva i izvantjelesnu percepciju beživotna tijela gledanog s
visine i da za to vrijeme u kori mozga nije bilo nikakve aktivnosti. To
bi značilo da svijest nije vezana uz tijelo i da je uvijek svugdje oko
nas. To znači da kad razgovaramo o eutanaziji, nastavku liječenja
pacijenata u komi ili na samrti, o pobačaju ili vađenju organa, uvijek
moramo imati na umu da uz tijelo postoji i svijest. Ljudi mogu biti
svjesni iako je njihovo tijelo bez svijesti.
• Koje su
osobine iskustva s ruba smrti? Što se događa ljudima u takvu
stanju?
- To je razdoblje pojačane svijesti sa specifičnim elementima. Većina
ljudi doživi nekoliko elemenata, ali moguće je čak i do jedanaest ili
dvanaest. Kao prvo, događa se da ljudi to iskustvo ne mogu opisati
riječima. Ako su, na primjer, doživjeli prometnu nesreću i slomili
kosti, obično ne osjećaju ni bol ni strah i javlja se osjećaj potpune
sreće. Tada shvatite da ste mrtvi, a vaša svijest može izaći
iz tijela i gledati slupani auto i svoje beživotno tijelo s visine.
Shvate da je njihovo tijelo dolje, a oni su gore. Zatim možete ući u
mrak koji oko 50 posto ljudi ispuni strahom, a onda vidite svjetlost i
krenete prema njoj velikom brzinom. Nakon toga možete se naći u drugoj
dimenziji punoj živopisnih boja, divne glazbe i prelijepih krajolika.
Ondje možete sresti preminule članove rodbine i svjetlosno biće.
- Neki osjete kako im se vraća životna snaga i pred očima im se odvrti
cijeli život, svaka misao, riječ i događaj, pa i svijest o posljedicama
koje su donijeli vama i drugima. Na neki način dobijete uvid u svoj
život. Katkad ljudi vide neke buduće događaje. Zatim dođete do granice
u obliku izmaglice, zida ili planine i ondje možete komunicirati sa
svjetlosnim bićem ili preminulom rodbinom. A onda se morate vratiti jer
još niste ispunili neku zadaću. Zatim svjesno doživite
povratak u svoje oštećeno tijelo. To je užasno iskustvo.
• Sigurno su
neke teorije pokušale logički objasniti iskustvo s ruba
smrti.
- Nijedna teorija o iskustvima s ruba smrti ne temelji se na
znanstvenom istraživanju, nego na pričama i sjećanjima. Mi smo proveli
prvo znanstveno istraživanje sa 44 pacijenta koji su doživjeli kliničku
smrt. Analizirali smo sve fiziološke, psihološke,
farmakološke i demografske čimbenike i otkrili da niti jedna
od postojećih teorija nije valjana.
- Mogli bismo reći da nema fiziološkog
objašnjenja. Nedostatak kisika u mozgu nije dovoljno dobro
objašnjenje jer svi pacijenti sa srčanim zastojem imaju i te
simptome. Potrebno nam je drukčije objašnjenje da bismo
mogli shvatiti iskustva s ruba smrti jer nam ova dosadašnja,
materijalistička nisu dovoljna. To ja nazivam teorijom kontinuiteta.
• Kako bi zvučao
novi koncept svijesti?
- Postoje polja svijesti, svijest nije vezana za jedno mjesto. Ona se
nalazi u višoj dimenziji, izvan vremena i prostora. To je
nešto poput polja vjerojatnosti u kvantnoj mehanici. Valovi
informacija svijesti koje primamo svojim tijelom jedan su aspekt
cjelokupne svijesti. Svijest koju imamo u budnom stanju fizički je
aspekt više svijesti.
- Ne možemo izmjeriti i vidjeti svijest, kao što ne možemo
vidjeti ni silu gravitacije, ali vidimo njezinu fizičku stranu. Fizičku
stranu gravitacije poznajemo jer sve pada na zemlju. Fizička strana
svijesti je u tijelu, odnosno u mozgu. Možemo je izmjeriti pomoću EKG-a
i magnetne rezonance.
• Što
bismo trebali učiniti da bismo razumjeli te fenomene?
- Moramo uključiti subjektivna iskustva u znanost. Tek tada ćemo
shvatiti kako se to događa, ali ne možemo to dokazati - zaključio je
Pim van Lommel.
POGLED S RUBA ZNANOSTI Nizozemski kardiolog Pim van Lommel od 1986. posvetio se samo istraživanju iskustava s ruba smrti kod ljudi koji su preživjeli zastoj srca: zašto se ljudi nađu u stanju pojačane svijesti za kliničke smrti kada mozak ne funkcionira?