Kontroverzni francuski novinar i pisac Eric Zemmour ovih je dana osuđen na novčanu kaznu zbog poticanja mržnje prema muslimanima. Zemmour, koji je, među ostalim, napisao i biografiju nedavno preminulog bivšeg francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, mora platiti tri tisuće eura jer je prije tri godine u televizijskom programu izjavio da muslimani moraju napraviti izbor između islama i Francuske te da pokrivene muslimanke žele uspostaviti islamsku dominaciju u Francuskoj. Te je izjave sud ocijenio diskriminirajućima i Zemmour, pisac i novinar alžirsko-židovskog porijekla, izgubio je sudski spor.
Vruća tema jugoistoka
Puno su polemika u francuskom javnom prostoru izazvale i Zemmourove knjige (primjerice “Samoubojstvo Francuske”) u kojima se bavio i temom, po njegovu mišljenju, sveprisutne islamizacije Francuske. Tvrdnjama izrečenim u televizijskim emisijama ili objavljenim u novinskim kolumnama, Zemmour polarizira javnost gotovo kao Michele Houellebecq, a kako mu se knjige prodaju u više stotina tisuća primjeraka, njegov politički i društveni diskurs sve je vidljiviji i prihvaćeniji bez obzira na to što stalno slušamo tvrdnje da sve manje ljudi čita knjige i novine ili gleda političke programe na televiziji. Matematika je jasna, ako je u Francuskoj prodano pola milijuna primjeraka neke Zemmourove knjige, ljudi u njih sigurno nisu zamatali riblje glave.
Mržnja u književnosti stara je i osjetljiva tema u zemljama koje cijene pisanu riječ. Brojni su pisci kroz povijest optuživani zbog širenja mržnje prema drugim narodima, konfesijama, civilizacijama... Među najoptuživanijima u tom smislu svakako je bio nobelovac Ivo Andrić, kojega posljednjih desetljeća brojni kritičari prozivaju zbog navodnih antimuslimanskih tonova njegovih hvaljenih romana, o čemu će biti riječi i u novom specijalu Večernjeg lista o jedinom književnom nobelovcu s ovih prostora. U kritikama pojedinih krugova ide se tako daleko da se Andrićeva znamenita i vrlo često necjelovito citirana i banalno analizirana pripovijetka sa snagom eseja “Pismo iz 1920.”, u kojoj piščev lik Maks Levenfeld kontemplira o mržnji u Bosni, spominjala i kao razlog koji je NATO-ovu moćnu ratnu mašineriju natjerao na bombardiranje Srbije.
U toj zlorabljenoj pripovijetki Andrić piše i da se specifičnu bosansku mržnju treba proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorijenjenu bolest, što proteklih desetljeća izaziva brojne podcjenjivačke i jednosmjerne napade na Andrića koji je prokazivan čak i kao literarni arhitekt i inspirator etničkog čišćenja na zaraćenim bivšim područjima raspale Jugoslavije. Podjednako su se na njega obrušavali i bošnjački, baš kao i srpski nacionalisti te su Andrićeve citate i kvazipolitičke interpretacije njegovih knjiga koristili kao bojne pokliče na svojim nacionalnim metaforičkim zastavama. U isto vrijeme se jedan rukavac hrvatske intelektualne i političke elite uporno odricao Andrića, koji je po nacionalnosti hrvatskog porijekla, a i kršten je u katoličkoj crkvi. Tako Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti do dana današnjeg nije uredila prostor u zgradi svoje knjižnice koji bi bio posvećen Andriću kao nobelovcu, iako je to odavno bilo u planu. Andrić je, očito, bio i ostao vruća tema europskog jugoistoka i literarna sfinga koju nije lako odgonetnuti čak ni najvećim književnim znalcima.
Ne tako davno, upravo zbog literarnih tekstova, neke su bošnjačke organizacije zatražile izbacivanje Njegoševa “Gorskog vijenca” i Kiševa “Peščanika” iz školske lektire u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije, uz opravdanje da te knjige kod bošnjačkih mališana izazivaju duševne boli i strah od novog genocida i nove Srebrenice. U otvorenom pismu školskim vlastima autori pišu da je sadržaj dviju navedenih knjiga godinama bio književna osnova za konstruiranje nacionalističkih i drugih anticivilizacijskih i dehumanizirajućih odnosa, pogotovo prema islamu i muslimanima. Autori skandalozne inicijative u svojim konstrukcijama idu još dalje i tvrde da su dijelovi spomenutih knjiga napisani u suprotnosti s univerzalnim vrijednostima književnosti te da su svojom mržnjom prema islamu i muslimanima (Bošnjacima) spomenuta djela godinama bila izvor mržnje i sukoba između naroda koji žive na ovim prostorima. Inicijatori tog skandaloznog pisma, u kojem se čak i poznatog apatrida i humanista Danila Kiša proziva za namjerno izazivanje mržnje među narodima, od crnogorske su vlade zatražili da više ne dodjeljuje nagradu koja nosi Njegoševo ime. Inicijativa je s nerazumijevanjem i puno ljutnje dočekana i u bošnjačkim krugovima, vlasti je uopće nisu ni uzele u ozbiljno razmatranje, ali je svakako bacila nepotrebnu ljagu na Njegoševo i Kiševo djelo te polarizirala ionako polarizirana društva na burnom jugoistoku Europe.
Zaoštreno do maksimuma
A što se tiče promjene imena važnim kulturnim nagradama, treba spomenuti i primjer iz Hrvatske gdje je početkom devedesetih prošlog stoljeća zatraženo da se ukine dodjela nagrade Goranov vijenac za životni pjesnički opus ili da se ta nagrada preimenuje. Argument po kojem ime Ivana Gorana Kovačića nije prikladno za najvišu hrvatsku pjesničku nagradu nađen je u Goranovoj ratnoj pjesmi “Mrzimo vas!” čiji je i sami početak više nego zoran “Mrzimo vas, hulje, mrzimo, krvnici, vi, pljačkaške rulje! U majčinoj klici, kunu vašu djecu utrobe svih žena, ispod doma našeg, bombom porušena”. Ni nastavak pjesme nije ništa blaži, dapače. Retorika je zaoštrena do maksimuma i više je nego ilustrativan primjer poezije koja ima konkretne političke, a ako hoćete i ideološke, revolucionarne ciljeve i ne bira sredstva (ni riječi) kako bi te ciljeve ostvarila.
Nerazumijevanje literature i literarnih sloboda te prozivanje pisaca zbog navodne nacionalne ili rasne diskriminacije uzelo je maha i u suvremenoj Hrvatskoj. Tako je popularni pisac i germanist Kristian Novak ne tako davno dobio čak i kaznenu prijavu zbog intrigantnog i nagrađivanog romana “Ciganin, ali najljepši”, no prijava je nakon provedenog postupka odbačena. Poznato je i s koliko je negodovanja lokalnih dubrovačkih političara dočekana dubrovačka premijera predstave “Elementarne čestice” francuskog nestašnog pisca Houellebecqa koji se voli poigravati tabuima pa je premijeru i sve izvedbe morala čuvati policija u uniformi zbog navodne opasnosti od islamskog terorizma, a Dubrovačko-neretvanska županija smanjila je i financiranje Dubrovačkih ljetnih igara. Predstava je igrana bez incidenata, iako je morala biti premještena s plaže u Kuparima u tvrdu utrobu Lovrijenca, ali je igrala samo jednu sezonu, a u Hrvatskoj se nije našlo novca za njezina gostovanja izvan hrvatskih granica iako je interes za nju bio iznimno velik u susjednim zemljama i među festivalima srodnim dubrovačkom.
Bacite ih van!
Vodeće suvremene hrvatske pisce sustavno se godinama naziva promicateljima pedofilije i drugih seksualnih opačina te se traži izbacivanje njihovih djela iz lektire, i to kako iz kanonskog lektirnog dijela koji je iz godine u godinu sve tanji, pa i iz onog liberalnijeg dijela lektire koji ovisi o nastavniku. Cenzorske škare koriste i za već afirmirane zapadnjačke strane pisce koji su u lektiri mogli biti čak i u ono puritansko komunističko vrijeme, ali ne mogu biti danas kada je demokratska Hrvatska članica Europske unije!? Očito se temeljito mijenja percepcija dopuštenog i nedopuštenog, granice ljudskih, a onda i seksualnih sloboda vraćaju se na neke stare pozicije, tabu-tema ima sve više unatoč svim mogućim promjenama u komunikacijski snažnim i sveobuhvatnim društvenim mrežama koje danas bez ikakvih oteškoća ulaze u ljudsku intimu.
I dok se na javnoj razini inzistira na nekakvom neokonzervativizmu, ona intimna razina više ne postoji jer su je temeljito razorili prokazivački sustavi tvitanja, Facebooka, Instagrama... Pomoću tih poluga, danas se nekažnjeno i nekontrolirano širi mržnja više i agresivnije nego ikada prije u povijesti čovječanstva. A literatura je tu samo dodatni začin, sol za neposoljenu juhu ili papar koji će zasuziti oko.
moglo bi se tu barem spomenuti i oca domovine sa svojim stavovima o slavenosrbima