Nakon skoro trinaest i pol godina robije odležane izvan robijašnice, prije nekoliko je dana odlukom Vrhovnog suda nevinim proglašen Dražen Slavica (53).
Bivši vatrogasac, bivši vatrogasni zapovjednik, u tom je vremenu na sebi, svojoj savjesti i svom građanskom statusu i imenu nosio smrt dvanaestorice ljudi i teško sakaćenje trinaestog, koje se zbilo u zastrašujućem otočnom požaru, za koji je, kao u paklu, ili u Vijetnamu za napada napalmom, oganj sunuo i u samo nekoliko sekundi opožario zemlju, travu i sav ljudski epitel. Tada se, 30. kolovoza 2007., dogodilo nešto što se ne događa. Ili se događa toliko rijetko da je izvan čovjekova iskustva i razuma. U srednjemu vijeku za takve su događaje krivili vještice. Danas se njima bavi znanost, ona koja se bavi vatrom, ali, u ovom slučaju, i ona koja se bavi ljudskim psihologijama i naravima.
Ali znanost je uvijek spora, dosadna i neuvjerljiva. Znanost, za razliku od spaljivanja vještica, nikad ne proizvodi katarzu. Ili iluziju katarze. Znanost je hladna i neutješna. Ljudima je utjeha važnija od istine. Zato je praznovjerje moćnije od znanosti i zato u modernim društvima država, policija i sud u sklopu demokratskih i manje demokratskih procedura primoravaju zajednicu da pristaje na istinu znanosti, a ne na utjehu praznovjerja. Samo se zato u modernim društvima danas ne spaljuju vještice.
Dražen Slavica nije spaljen. Samo je trinaest i pol godina ležao na robiji izvan robijašnice. Tako su odlučila istražna tijela, tužiteljstva i sudovi. U tome su imali izravnu podršku vlasti, koliko desnih, toliko i lijevih, medija i lokalne zajednice. Većina njih: policajaca, državnih odvjetnika, istražitelja, kao i baš svaki sudac koji je presuđivao Draženu Slavici, savršeno su dobro znali da je čovjek nedužan. Morao je to znati i poneki novinar, koji se samo malo dublje pozabavio slučajem. Najteže je bilo ljudima iz Vodica i okolice, susjedima, prijateljima i rodbini Dražena Slavice i onih dvanaest sažegnutih apostola dalmatinskog vatrogastva.
Oni su, za razliku od svih drugih, živjeli u stvarnome svijetu, sa stvarnim opeklinama, sa sinovima, braćom, muževima, očevima i rođacima, koji su umirali od rana zadobivenih u živom ognju. A, sjetimo se, umirali su polako, danima. I to je umiranje, unutar obitelji i unutar malene društvene zajednice, za cijeli život. Dok god budu žive tri generacije, djedovi, sinovi i unuci, koje su doživjele kornatsku tragediju, u njihovim će dušama i domovima, u njihovim će razgovorima živi gorjeti, a zatim u mukama umirati njihovi bližnji. Ili samo poznanici. Ali to će, što se njih tiče, trajati dulje nego bilo koji rat. Zato što se ne može racionalizirati. I zato što se dogodilo samo njima, a ne i svima drugima.
Ali čak i za njih, ili barem za neke od njih, Dražen Slavica svih ovih trinaest i pol godina, koje je odležao izvan robijašnice, morao je biti savršeno nedužan čovjek. Ako je u nesreći i bilo nečije krivnje, ona nije bila njegova. A može lako biti da krivnje nije bilo. To što je helikopter kasno poletio nečija je odgovornost, i lako bi bilo utvrditi čija. Ali i da je navrijeme poletio, sve bi na kraju bilo isto. Takav je to bio oganj.
Zašto je hrvatskim tužiteljima i sucima, zašto je hrvatskim političarima, lijevim i desnim, zašto je hrvatskim novinarima te, na kraju krajeva, zašto je hrvatskim građanima, stotinama kilometara udaljenim od Vodica i Šibenika, trebao Dražen Slavica da ga na neugašenom kornatskom ognju kao svetoga Lovru trinaest i pol godina okreću na gradelama? I kakve to posljedice ubuduće ostavlja?
Da je pravomoćno osuđen na osamnaest godina zatvora, Dražen Slavica bi, u najgorem slučaju za sebe, trinaest godina kasnije bio slobodan. Što bi mogao učiniti da zasluži osamnaest godina? To bismo mogli istražiti. Ali mnogo bi lakše za njega i njegovu obitelj bilo da je svojih trinaest i pol godina odležao u kaznionici, a ne ovako, na prividnoj slobodi. Da je bio u zatvoru, obitelj bi mu bila slobodna. U obitelji zatvorenika se ne dira. Ovako su, na prividnoj slobodi, Slavičinu robiju robijala njegova malodobna djeca, koja su na kraju i odrasla u krivnji.
Robijala je njihova mati. Suci koji su Slavici presuđivali, tužitelji koji su u sudnicu dovodili na stotine svjedoka ne bi li stvorili iluziju o Slavičinoj krivnji, odgovorni su za to. Ali, ipak, najodgovornije je društvo, koje je neotporno na žudnju za katarzom spaljivanjem vještica, i svi oni koji, makar kao obični građani, sačinjavaju zajednicu i svojim pasivnim pristajanjem na lakši i ugodniji život mogućom i poželjnom čine državu u kojoj se spaljuju vještice. Na gradelama, trinaest i pol godina!
Danas bi se o tome najradije šutjelo. Građani bi okretali glavu. Tužitelji slijegali ramenima, jer, zaboga, oni su radili svoj posao. A suci bi turudićevski oholo odbacivali sve prigovore, prijetili novinarima i piscima sudskim progonom, i na duševne boli svojih neproduhovljenih duša uzimali bi po presudama istih takvih svojih kolega velik novac. Nimalo u svemu tome nema samopoštovanja. Nimalo brige o zajednici. A da o savjesti koju bi opterećivale lažne presude nevina čovjeka i ne govorimo. Zato bi o Draženu Slavici trebalo govoriti, čak iako bi njemu najmilije bilo da se o njemu dalje šuti.
On je junak našeg doba, premda nije učinio nikakvo junačko djelo. Nije učinio ništa dobro. Nije učinio ništa loše. Junak je našeg doba po svojoj običnosti. On je poput Joba, lišenog metafizičke dubine. Dražen Slavica je građanin kojem se mimo njegove volje, uvjerenja i postupaka svijet okrenuo naglavce te je bio okrivljen ne za jednu, nego za dvanaest smrti. Dvanaest neobjašnjivih smrti, za koje su ljudi tražili objašnjenje pa, kad ga nisu našli, Dražen Slavica bio im je kriv. Nikoga bližeg nisu našli. On je, na neki način, bio posljednji preživjeli. Postojao je još jedan, ali taj se ubio.
Pripovijest o njemu govorila bi o tome što sve živ čovjek može preživjeti. Ako mora. Ako nema drugog izlaza. A on doista nije imao drugog izlaza, jer mu u tih trinaest i pol godina nije pružena mogućnost da se na svejedno kakav način izvuče iz situacije u kojoj se zatekao. Nisu mu dali priliku da svoju krivnju prebaci na nekoga drugog ni da učini nešto što bi bilo jednako nečasno. Isto tako, nisu mu dali priliku ni da se brani. Čak ni u novinama!
Novinski razgovori s njim bili su kratki, suhi i nesadržajni. I bili su nalik provođenju istražnih radnji, isljeđivanju, policijskom ili sudskom ispitivanju. Nijedan novinar nikad nije stao na stranu Dražena Slavice. To je, uostalom, bilo nemoguće. Jer ta strana nije ni postojala. Kao što nije postojala ni njegova krivnja. Ali kako to u novinama reći a da ne dosoliš rane onih kojima je živo meso njihovih bližnjih gorjelo na Kornatu? Tako što će se govoriti o tužiteljstvima, sudovima te o politici i o političarima, kojima je lakše spaliti Dražena Slavicu, nego priopćiti narodu istinu u kojoj nema utjehe ni nade.
Prije desetak godina, nakon jedne od presuda, nije više važno koje ni kakve, razgovarao sam s njim za Jutarnji list. Sjedili smo u Pajićki, kafiću preko puta redakcije, i on mi je govorio o onom što se dogodilo. Vjerojatno je tisućiti put prepričavao istu stvar. Djelovao je daleko, tuđe i distancirano, bio je nepovjerljiv, obuzet vlastitim slučajem, ali vrlo ljubazan i pristojan. Ni u jednom trenutku nije pokazao svoje rane, nije iskao da se u njemu vidi žrtva, nije optuživao… Bio je poput onih Kafkinih činovnika, lišenih emocija, zbunjenih pred sustavom, neumornih u dokazivanju vlastite ispravnosti. Bio je kotačić u mehanizmu koji se uzaludno pokušavao okretati u smjeru suprotnom od onoga u kojem je tjeran.
Želio sam ga što prije zaboraviti, jer sam shvatio da ne mogu ništa učiniti. Objavio sam intervju – što je već bilo čudno, jer otkud ja da radim intervju s Draženom Slavicom? – ali nije postojao način da njegov slučaj pretočim u priču. Pogotovo što ta priča nije imala veze s crnim kronikama i sudskim procesima. I da, bio sam siguran da je taj čovjek nedužan. I znao sam da to dobro znaju svi koji su se njime bavili na ozbiljniji način nego ja. Poslije više nisam radio intervjue, osim što katkad porazgovaram s nekim piscem ili umjetnikom. Ali samo o tome kako se pripovijeda, slika, snima, komponira, piše.
Kad god vidiš da u blizini spaljuju vješticu, možeš biti siguran da si i sam odgovoran za njezinu sudbinu. To je ono što danas osjećam za Dražena Slavicu.
