I dok se Marko Torjanac kao član Skupštine grada Zagreba bori za kulturniji i uređeniji Zagreb, nastavlja i svoju teatarsku misiju. Njegovo kazalište Planet Art, koje je osnovano 2001. godine, i ovu je sezonu završio uspješno, unatoč svim ograničenjima s kojima muku muče nezavisna kazališta koja su u Hrvatskoj još uvijek kazališta drugog reda. Statistički podaci Marka Torjanca dobro su poznati ne samo onima koji znaju čitati nego i onima i koji znaju iščitati. Planet Art je profesionalno kazalište koje stvara više od 80 posto vlastitog prihoda!? I upravo je taj gotovo nevjerojatan financijski podatak zalog Planet Artova postojanja. Bez ove statistike, ovog kazališta odavno ne bi bilo u upisniku hrvatskih kazališta.
Ali, nije sve u novcu i to pogotovo ne u umjetnosti. Nedavno je na žilavoj Maloj sceni, koja je još uvijek važna zagrebačka kulturološka oaza (tužno je pokraj nje gledati nekada kulturološki i te kako živahni, a sada već godinama zatvoreni klub Gjuro 2), Marko Torjanac uz apsolutno ravnopravnog glumačkog sudruga Franju Dijaka izveo dramski tekst “Posljednja Freudova seansa” američkog dramatičara Marka St. Germaina. Riječ je o predstavi koja je premijerno izvedena još 2016. godine, koju je s pravom zapazila i kritika i žiriji, a koja postavlja bitna pitanja o Božjem postojanju, a gdje se govori o Bogu, naravno da se ponajprije govori i o čovjeku. O ljudima i ljudskoj prirodi. O razumijevanju i vjerovanju. Životu i smrti. Vječnosti i skučenosti.
Ograničenjima i nadi. Ljudskom i neljudskom. Uzvišenom i niskom. Intelektu i instinktima. Tumačenju i imitaciji. Poslušnosti i slobodi. Torjanac, koji je bio apsolutno najbolji Alojzije Stepinac u povijesti hrvatskog glumišta, glumi ostarjelog i bolesnog, ali intelektualno i dalje svježeg utemeljitelja psihoanalize Sigmunda Freuda koji se od nacističke pošasti sklonio u London, dok Dijak glumi književnika iz Belfasta C. S. Lewisa koji je, među ostalim, napisao i fantastično popularne “Kronike iz Narnije”. Freud je u ovom dramskom komadu, baš kao i u životu izbjeglica, dakle na neki način progonjena životinja, ponižen od povijesnog trenutka, ali i čvrst u svojim uvjerenjima i stavovima. Lewis mu je svjetonazorski i znanstveni oponent, ali i džentlmen, intuitivac, umjetnik, čovjek duha.
Glumačka borba između Torjanca i Dijaka, a onda i Freuda i Lewisa, nema pobjednika, kao što ga u pravilu nema ni u životnim borbama između ljudi različitih i suprotstavljenih svjetonazora. Ali među ljudima koji mogu polemizirati i koji si usude postavljati pitanja, barem se teoretski može doći do kompromisa i uvažavanja. Do dijaloga. U tome leži i poruka ove snažne predstave u kojoj je gluma apsolutno veličanstvena i to prema najvišim mogućim kriterijima. Na zagrebačke ovosezonske izvedbe “Posljednje Freudove seanse” ste zakasnili. Ali, već sljedeće subote Planet Art ovu će potresnu i duboku predstavu izvesti na svom velikom ljubljanskom gostovanju u tamošnjem Mini teatru. Vljudno vabljeni.
