V ijest kaže: po prekjučerašnjem izvješću europskog statističkog ureda, Hrvatska je uz Grčku u četvrtom tromjesečju 2017. imala najslabiji rast BDP-a među zemljama Europske unije. Svako malo se objavljuju podaci ili komentari o tome kako smo pri europskom dnu po rastu gospodarstva, po standardu, po potrošnji, po skupoći birokracije, po korištenju fondova EU, a na dnu smo ili pri dnu i u svemu drugome presudnom za zemlju, pogotovo sve nadmašujemo iseljavanjem stanovništva.
Ali koga to zanima? Gdje je i na kome viđena kakva ustaška oznaka, na koji će se način sankcionirati ili neće sankcionirati isticanje simbola totalitarnih režima, hoćemo li ili nećemo ratificirati Istanbulsku konvenciju, koju novu konzervativnu podvalu priprema Željka Markić, hoće li ili neće propasti pokušaj oporbe da sruši ministricu Martinu Dalić – te za život građana potpuno nevažne teme dominiraju u medijima i političkim sporenjima te zacijelo građane više i ne zanimaju.
Kad malo pomnije pogledate tko proizvodi takve teme i kome je stalo do toga da dominiraju u javnosti, vidjet ćete da je to Vlada a da ne zaostaje ni oporba koja ih rado prihvaća.
Već mjesecima nema dana da se o Agrokoru katastrofično ili optimistično ne govori u oporbi i u vlasti, pa bilo to ili ne bilo svjesno i namjerno, očito je da se Agrokor nameće kao zabava u javnosti koja više nema nikakve veze sa stanjem u toj tvrtki. Martina Dalić donosila je krive odluke i obmanjivala, kaže oporba, Dalićka pak kaže da Todorić samo laže a to su uglavnom iste laži koje govore u SDP-u, i tome ponavljanju klišeja kraja neće biti još danima, tjednima i mjesecima. Povoljnosti koje iz toga i iz svađa oko suočavanja s prošlošću ili oko rodne ideologije i sličnih tema mogu imati građani – nema niti će ih biti. Ali se stvara privid da se nešto događa, da vlast nešto radi a da oporba upire prstom u ono što u tom radu ne valja, i to se onda zove hrvatska politika.
Ako se dobro sjećam, u Rabelaisovu “Gargantui” ima jedna epizodica o nekom sudskom sporu koji je trajao godinama, koji nitko nije znao riješiti, pa ga se primio svemogući Gargantua, pročitao optužnicu u kojoj pod milim Bogom ništa nije razumio, zatim je pročitao obranu, koja je bila ista takva, te spor riješio presudom koja je bila nerazumljivija i od optužbe i od obrane.
Takvi su sporovi u Hrvatskoj, političari bez imalo srama preziru sudbonosne teme i građane, i dok zemlja propada pišu optužnice i obrane koje nitko ne razumije, hvale se inicijativama koje ne hvali nitko drugi osim njih, govore o uspjesima koje također ne vidi nitko drugi osim njih.
Već sam jednom u sličnoj prigodi uporabio jednu usporedbu, no čini mi se da ju se isplati ponoviti pa ću to i učiniti. Ima jedna rijetka bolest u krava, a manifestira se tako što krava savije glavu prema vimenu, primi sisu i samu sebe doji. Zaboravlja na sijeno, na travu, na ukućane, na tele, na bika, i životni krug zatvara u sebi samoj. Tako i hrvatska politika, i vladajuća i oporbena, samu sebe doji, posve isključena iz života zemlje i očekivanja građana.
I kad gledate, slušate ili čitate što je tko od političara rekao, više vam nije važno je li to rekao Andrej Plenković ili Davor Bernardić, Milijan Brkić ili Ranko Ostojić, Martina Dalić ili Anka Mrak Taritaš, Milorad Pupovac ili Bruna Esih, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i voditelj Vladina Povjerenstva za suočavanje s prošlošću Zvonimir Kusić ili voditeljica Documente – centra za suočavanje s prošlošću Vesna Teršelič.
Negdje sam danas pročitao kako bi Andrej Plenković – udesno sve ljeviji a ulijevo sve desniji kako bi stigao do centra na kojem se posve izgubi – na idućim predsjedničkim izborima mogao poduprijeti SDP-ova kandidata Tonina Piculu. Htio bi maknuti Kolindu Grabar-Kitarović koja mu zapravo jedina zagorčava život istinom o stanju u zemlji. Ali i činjenicom da je u narodu prva na ljestvici najomiljenijih političara, a on prvi na ljestvici najomraženijih. Premda je zasad samo nagađanje i glasina, njegova je potpora Piculi posve moguća, lijevi se i desni i ne razlikuju, pa se sljubljuju po nekim privatnim, osobnim interesima. U tim interesima Hrvatska je na posljednjem mjestu a suprotstavljene ideologije samo su obmanjivanje javnosti koju treba držati u nekoj iluziji. Kao što se nastoji držati u iluziji i u drugim slučajevima u kojima se političari bave nebitnim temama dok se stanje u zemlji pogoršava u svim bitnim područjima.
Plenković mora dobro pazit kaj dela. mogli bi i njemu neki okrenuti leđa. Samo nek podržava Piculu, mogli bi neki podržat čisto desno i razjebat do kraja ono kaj je on načel.