Tajna uspjeha Andreja Plenkovića počiva na taktici dugoročnog promišljanja, a malo je situacija gdje će donijeti kratkoročnu odluku i povući potez. Da je radio drukčije, vjerojatno ne bi u tri i pol mjeseca uspio od kandidata za predsjednika HDZ-a doći do mandatara hrvatske Vlade. Njegov uspon sada se čini meteorskim, no radio je on na ostvarenju svojih ambicija godinama pa ga se i ne treba uspoređivati s političkim zvijezdama repaticama. Bilo je u nas i bržih u usponu pa su se od brzine znali i zapaliti, poput nestrpljivog Kreše Beljaka koji je od lokalnog gradonačelnika gotovo postao potpredsjednik Vlade. Ali nije. Plenković je, za razliku od takvih političkih “bolida”, došao s ciljem da potraje. Kao što je dobro sagledao promjene u raspoloženju birača – primijetio da izostaje sinergija u gabaritnim predizbornim trgovačkim savezima pa je pogodio s taktikom samostalnog izlaska HDZ-a na izbore – tako je sada, čini se, dobro pogodio odabravši za dugoročnog partnera Most.
No zašto je odabrao Most i Božu Petrova, kad je mogao proći i “jeftinije” i utržiti savezništvo s grupicama željnih, ali manje zahtjevnih političkih igrača? U uvjetima kada u Hrvatskoj nema političke stranke koja bi samostalno osvojila 76 saborskih mandata strateški je nužno imati partnera. Da bi taj izbor bio kvalitetan, jasno je da ga ne možeš birati od prilike do prilike, nego dugoročno. Sigurno je da je Plenković u protekla tri i pol tjedna pomno “mjerkao” potencijalne partnere. I s njima održavao kontakte, kako je i sam priznao. Most nije bio jedini izbor. No Most je imao više prednosti nad konkurentima. Premda u HDZ-u vole isticati svjetonazorsku i programsku bliskost s mostovcima, razlog što je Petrov bio u prvom planu najviše počiva na matematičkoj činjenici da su osvojili stabilnih 13 mandata. I time se uvrstili u lakše rješivu poslijeizbornu jednadžbu. Petrov i njegovi momci jednostavno osiguravaju stabilnost Vlade. U drugoj kombinaciji Plenković bi vjerojatno bio i veći “gazda”, ali bio bi stalno izložen ucjenama manjih političkih gladuša. Vrdoljakov HNS, Beljakov HSS i Bandićev skup politički čudnovatih kljunaša možda ne bi u startu tražili previše, ali uz njih idu prefrigani igrači koji bi brzo počeli gurati svoje materijalne interese u prvi plan. Upravo ta već uigrana umreženost “tradicionalnih” političkih snaga u Hrvatskoj, gdje političko savezništvo podrazumijeva pogodovanje privatnom biznisu i interesima, definitivno je usmjerila Plenkovića na Most. Jer, oni možda jesu komplicirani, možda povuku i diletantske poteze, ali su se dokazali u čestitosti i nepotkupljivosti. Ako je pretplenkovićevski HDZ bio umrežen privatnim interesima i biznisima, jasno je da se taj mulj može prekriti tako da ne koaliraš s onima koji bi bili kvasac za bujanje otrova u tvojim redovima.
Plenković je stoga oslanjanjem na Most ustvari išao stabilizirati i svoju poziciju u HDZ-u. Potez kojim je “predao” jaki energetski sektor u ruke Mosta to dokazuje. Premda su mnogi u HDZ-u najviše graknuli na taj potez, dugoročno Plenković vjerojatno zna što čini.
Baš je sektor energetike bio poprište afera, pogodovanja, pa i izdaje nacionalnih interesa, pa će preventivno odmicanje HDZ-ovaca od njega imati ljekovit učinak. Energetika je, naime, s vremenom zamijenila građevinski sektor koji je omogućavao najviše privatnog “sisanja” državnog novca. Plenković, dakle, ovim potezom amortizira apetite HDZ-ovih “posrnulih” duša, a ne izlaže se većem riziku time što se mostovci brinu o energetici. Za razliku od prethodnika Karamarka, Plenković jest premijer i u poziciji je da finim balansiranjem nadzire sve što čine njegovi, ali i mostovci.
> > Plenković mandatar Vlade. Dio članova Predsjedništva HDZ-a smatra da će s Mostom biti – teško
