Premda u svom članku u Obzoru od 20. rujna nijednom riječju nisam spomenula Roberta Podolnjaka, on je našao povod da polemizira sa mnom u tome što je uredništvo uz moj tekst objavilo njegovu sliku i urednički potpis pod njom: "Prof. dr. sc. Robert Podolnjak savjetuje i Ivu Josipovića i Željku Markić".
Nije šija nego vrat
Podolnjak niječe da je savjetnik predsjednika države – on je samo član njegove stručne skupine koja predlaže izbornu reformu. Nije ni savjetnik Željke Markić – on joj je samo nastojao "pomoći u stručnom pogledu kod oblikovanja referendumskog pitanja, kao što sam pomogao na isti način i drugim predlagateljima referendumskog izborne reforme, poput GONG-a ili Hrvatskih Laburista". Nije šija nego vrat. Čini se da je postao pomoćnik i savjetnik za izbornu reformu svakome tko ima sluha za njegove zamisli. Moja kritika takvih zamisli općenito glavni je razlog zbog kojega se javio za riječ, iskoristio prigodu da ih opetovano izloži i pokaže kako je moja pozicija profesionalno, a valjda i moralno problematična. S njegova gledišta zacijelo je tako. On i ja ne mislimo, naime, jednako ni o jednome bitnom pitanju izborne politike, a sve više ni o cijelome političkom uređenju Hrvatske.
Prvo, protivnica sam referendumske demokracije, a Podolnjak je njezin gorljivi zagovornik. Referendumima i referendumskoj demokraciji inherentno je populističko i plebiscitarno emocionaliziranje masa, katkad jače, katkad slabije, koje najčešće nije dobro ozračje za donošenje racionalnih i demokratskih političkih odluka. U Hrvatskoj se danas stvara upravo takvo ozračje i u njemu potporu mogu dobiti svakakve ideje i projekti. Nije uopće teško zamisliti potporu većine referendumskom pitanju: "Jeste li za to da se ukinu političke stranke?" Ili: "Jeste li za to da se ukine privatno vlasništvo?" Neke referendumske inicijative na tragu su tih ideja, samo što ih sadržavaju u prikrivenu i parcijalnu obliku. Nadalje, referendumima se razvlašćuje parlament kao najviše zakonodavno tijelo i zamjenjuje ga narod kao izravan zakonodavac. Između predstavničke demokracije, koju izražava parlament, i izravne demokracije, koju izražava referendum, postoji duboka načelna napetost te treba mnogo političkog umijeća i znanja da ona ne preraste u sraz dvaju modela političkog uređenja. U Hrvatskoj ne postoji ni normativni model ni politička kultura koji bi spriječili takav sraz. Ipak, ne zauzimam se za zabranu referenduma, nego za njegovu restriktivnu primjenu u odlučivanju o sudbinskim pitanjima političke zajednice. Referendum o preferencijskom glasovanju poduprla sam zato što mislim da se političke stranke ne mogu i ne žele demokratizirati iznutra te da je potreban pritisak izvana kako bi to učinile. Da su se Milanović i Karamarko ponašali drukčije u svojim strankama i javnome političkom životu, referendum ne bi bio potreban. No nipošto ne podupirem cijelo referendumsko pitanje koje je oblikovao Podolnjak.
Drugo, protivnica sam izravnoga izbora predsjednika države, a Podolnjak je njegov zdušni zagovornik. Kada građani izravno biraju predsjednika, stječu dojam da on ima moć i vlast koje mu Ustav ne daje. Izravan izbor predsjednika države logično je i funkcionalno povezan s njegovim znatnijim ustavnim ovlastima, a neizravan izbor s reprezentativnom ulogom. Izravno izabrani predsjednik koji nema znatne ustavne ovlasti uvelike je nesvrhovita politička figura. Kako su toga svjesni i izravno izabrani predsjednici, kad-tad će nastojati promijeniti stanje i poželjeti više vlasti. Tako se svojedobno Mesić grčevito borio da mu u demontiranju polupredsjedničkog sustava ostane što više ustavnih ovlasti, a sada Josipović želi povećati svoje ovlasti, koliko god s Pantovčaka tvrdili suprotno. Nijedan izravno izabrani predsjednik, koji sebe smatra najlegitimnijim političkim dužnosnikom u zemlji zato što ga je birao "cijeli narod", neće se zadovoljiti moći i vlašću koje sada ima, a koje ga umnogome svode na ulogu počasnog sudionika zabavnih priredaba. Tako je aktualni predsjednik tijekom svog mandata bio počasni pokrovitelj ili počasni gost na otvaranju stočnog sajma u Gudovcu, sajma tartufa u Livadama, Parka nobelovaca u Mostaru, Dubrovačkih ljetnih igara, Splitskog ljeta, teniskog turnira u Umagu, Osorskih glazbenih večeri, utrke lađara u Metkoviću, Špancirfesta u Varaždinu, diplomatske berbe grožđa oko Jastrebarskog, diplomatske berbe citrusa na Brijunima, utrke konjskih zaprežnih vozila u Mariji Bistrici, Vinkovačkih jeseni, Đakovačkih vezova, festivala kajkavske popevke u Krapini, Sinjske alke, utrke na prstenac u Barbanu... Tako je "djelovao" i Mesić, a tako bi "djelovala" i potencijalna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja je već u pretkampanji "nastupila" na Sinjskoj alki i Vinkovačkim jesenima. Problem nije osobne, nego strukturne vrste.
Da bi se obavljali takvi poslovi nisu potrebne znatnije ustavne ovlasti. Ali znatnije ustavne ovlasti potrebne su da bi se predsjednik prestao "zabavljati" i počeo baviti ozbiljnima političkim poslovima. Pred nama su dvije mogućnosti: povećati ovlasti predsjednika države i zadržati njegov izravan pučki izbor ili zadržati postojeće ovlasti i ukinuti izravan izbor. Podolnjak se zauzima za prvu, a ja za drugu opciju. To sam činila neovisno o tome tko je bio predsjednik države. Ne zanimaju me, uostalom prijeporni, europski politički trendovi na koje se poziva Podolnjak. Pravnici i politolozi ne bi smjeli biti politički trendseteri i kamo sreće da su u prošlosti to bili manje no što jesu. Čovjek gotovo požali što nemamo kakvu politički benignu nasljednu monarhiju koja bi svojim privatnim skandalima makar poticala medijsku i turističku industriju u zemlji.
Tri mirne smjene vlasti
Treće, protivim se izravnom izboru župana, gradonačelnika i načelnika, a Podolnjak je žustar zagovornik tog projekta. Izravni izbori nisu uklonili nijednu slabost starog sustava, a donijeli su mnoštvo novih mana. Nisu uklonili poslijeizborno trgovanje mandatima, ali su silno proširili prostor samovolje pojedinaca i praktično ih učinili nesmjenjivim gospodarima svojih "dvorišta", unijeli napetost između lokalnih predstavničkih tijela i šefova izvršne vlasti, proširili kanale utjecaja raznorodnih interesnih skupina i lobija, poslovnih, zavičajnih i obiteljskih klanova, učvrstili klijentelističke i korupcijske mreže na regionalnoj i lokalnoj razini jezgru kojih čini "padre padrone" itd. Između vlasti demokratske političke organizacije i vlasti pojedinca kao institucije uvijek se opredjeljujem za prvu opciju.
Ukratko, ja zagovaram parlamentarnu predstavničku demokraciju, a Podolnjak revno promiče projekte koji je slabe i potkopavaju. Ne sjećam se da je u proteklih dvadesetak godina netko iz akademskih krugova tako otvoreno iznio protuparlamentarni i, posljedično, protudemokratski manifest kao što je to učinio Podolnjak u intervjuu Večernjem listu 13. rujna 2014. Ne sjećam se da je ikad neki pravnik, napose ustavni pravnik, doveo u pitanje legitimnost Hrvatskog sabora na temelju broja birača koji su sudjelovali na izborima. Sabor se, kao i drugi parlamenti, legitimira formalnom demokratskom procedurom, to jest demokratskim izborima, a ne stupnjem izborne participacije. No Podolnjak misli da participacija od 62 posto nije dostatna da Sabor bude neupitno legitimno odlučivačko tijelo. To je naprosto skandalozan stav. On postaje još skandalozniji kada se zna da Podolnjak ne vezuje i legitimnost referendumskih odluka za postotak građana koji su izašli na referendum.
Premda problematizira legitimnost odluka Sabora koji je izabran na izborima 2011. na kojima je sudjelovalo 62 posto birača, ne problematizira legitimnost odluke o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji koja je donesena na referendumu na koji je izašlo 43,5 posto birača, kao ni odluke o ustavnoj definiciji braka koja je izglasovana na referendumu na koji je izašlo 37,9 posto birača. Nije legitimna promjena Ustava koju usvaja dvotrećinska saborska većina koja je, otprilike, dobila i dvije trećine glasova od 62 posto birača na izborima, ali je zato legitimna promjena Ustava koju je izglasovalo dvije trećine od 38 posto birača koji su izašli na referendum o braku! Tako će nekako, možda i gore, biti i s referendumom o izbornom sustavu kao ustavnim pitanjem. Nadalje, Podolnjak se zgraža nad činjenicom da saborski zastupnici donose odluke o samima sebi i naziva to sukobom interesa. No uopće ne problematizira činjenice da su male stranke u sukobu interesa kada potiču referendum kojim bi se smanjio izborni prag što bi im omogućilo ulazak u Sabor i sve političke i materijalne koristi što proizlaze odatle; da je cestarski sindikat u sukobu interesa kada organizira referendum protiv monetizacije autocesta koja izravno ugrožava moć pa i opstanak tog sindikata; da su sindikati znanosti i obrazovanja u sukobu interesa kada organiziraju referendum protiv izdvajanja pomoćnih službi iz javnog sektora koje bi im desetkovalo članstvo i neposredno ugrozilo opstanak. Referendume najčešće potiču interesne skupine i organizacije koje svoje posebne interese prikazuju kao javne.
Naposljetku je osjetio potrebu da napiše kako sam bila članica radne skupine za izradu postojećega izbornog sustava 1999., što bi, valjda, trebalo delegitimirati moje stajalište. Da, bila sam članica te skupine, a sve što je Podolnjak napisao o njezinu radu potpuno je netočno. On o tome Ustavnopravni ekspert Robert Podolnjak: Je li Sabor legitiman?ne zna ništa i ne može znati ništa iz prve ruke. Petočlana skupina predložila je izborni sustav koji je u krajnje osjetljivu političkom razdoblju ove zemlje stabilizirao stranački sustav, parlament i vlade, "dopustio" tri uredne i mirne smjene na vlasti, omogućio parlamentarizaciju velikih nacionalnih (HDZ, SDP), ali i manjih regionalnih stranaka i stranaka s regionalnim uporištima (IDS, HDSSB, HNS, HSS), a nije bio zatvoren ni za nove političke organizacije koje su dobile iole pristojnu potporu birača (Hrvatski laburisti, Grubišićeva lista...). No zatvorio je vrata parlamenta strankama s mizernom potporom birača koje uporno parazitiraju u hrvatskome političkom životu. Sada im se širom otvaraju vrata Sabora, a ubrzo ćemo vidjeti i posljedice toga.
>>Hrvatska bi mogla biti bankrotirana plebiscitarna diktatura
>>Ustavnopravni ekspert Robert Podolnjak: Je li Sabor legitiman?
Ovo je SRAMOTA! Skoro svi mediji se svrstaju na stranu političkih elita, onih koji nas sustavno uništavaju već nekoliko desetljeća.