Doba nevinosti odavno je prošlo i jako bi simpatično moglo zvučati naknadno čuđenje nad stvarima koje nam se događaju da svijet nije otišao predaleko u dokazanoj krivnji. Posljedično, brinemo se zbog posve pogrešnih stvari, procesa koji su ili zaključeni ili su našom susretljivom šutnjom i podatnošću dospjeli do one faze kada jednostavno nema natrag. Briga zbog korone potpuno je promašena, jer nakon što svladamo i posljednji soj od svih koroninih sojeva koji su se javili i koji se tek trebaju pojaviti, doći će do nas neka nova zarazna opačina zbog koje ćemo istim emocijama i istom subordinativnošću odvagivati izbore između zdravlja i slobode. Kao da može slobode biti bez zdravlja, kao da besplatno i zajamčeno zdravlje nije primarna sloboda.
U posljednje vrijeme rasplamsale su se rasprave koje bi trebale biti futurističke, o opasnosti umjetne inteligencije. Čovjek bi, zamislite, mogao stvoriti artificijelnu umnost koja bi onda preuzela svijet i ugrozila naš primat slobodnomislećih bića i upravljača planeta. Nitko nam ne može garantirati da takva inteligencija neće biti do te mjere destruktivna da neće pokušati podjarmiti svog kreatora i terminatorski ustrojiti svijet uništavajući svaki rezonski otpor eksploatacijskoj namjeri. Zvuči li vam ovaj koncept poznato? Nije li već nekoliko tisućljeća na djelu? Olako zaboravljamo činjenicu da je čovjek ne samo najradikalniji izdanak umjetne inteligencije, nego čovjek jest umjetna inteligencija.
Jednostavno; kreacionistički koncept jasno tvrdi da je čovjek posljedica božjeg nauma, da nas je dizajnirao po svojoj slici i prilici, uskrativši nam pritom, očito namjerno, neke svoje odlike, poput besmrtnosti. Onda ne može biti ni dvojbe da naša inteligencija ili ono s čim se uski sloj čovječanstva može stvarno pohvaliti, nije posljedica prirodnog evolucionizma, već je običan produkt. Pa makar i od samog boga. Umjetno inteligentni i ovisni o kreatorovu hiru mi se, čini se, bojimo istovjetne pojave koja bi u svojoj patvorenosti mogla biti zlokobnija od nas. Ili možda bolja, ha! Uvjereni vjernici trebali bi biti u najvećem strahu jer ne samo da njihova inteligencija nema veze sa stvarnošću njihovih osoba, nego su je dodatno masakrirali odricanjem od volje, prepuštajući se u potpunosti skalpelu vrhovnog vođe i dizajnera koji nas sklapa i ne stiže, poput Chaplina u „Modernim vremenima“.
Tekuća traka proizvodnje podanika prebrza je da bi nas se stiglo ispravno zašarafiti. Oduvijek mi je ona poruka „idite i množite se“ u prijevodu glasila „idite i jebite se“, ali ne kao poruka nekog erotomana ili seksualnog pregaoca, nego kao poruka odricanja od vlastitog djela, kao kad te netko otjera pa ti kaže „idi i jebi se, što ja imam više s tobom“. No kao previše umjetno inteligentni nismo razabrali pravo stanje stvari kreacionističkog duha nego smo povjerovali da smo odabrani, posebno izdvojeni, da imamo autorsko pravo na posjedovanje svijeta kao stečajni upravitelji u ime vlasnika kojem se ne da sići s oblaka i uprljati ovozemaljskim kalom. Posljednji nelogičan, licemjerni i isprazan strah je ovo što se događa s nogometom. Odjednom je udruživanje najbogatijih i najvećih klubova izazvalo socijalni bunt i polemiku kako novac i moć oduzimaju nogomet običnom čovjeku. Ne znam što su horde zabrinutih radile i gledale posljednjih pola stoljeća, ali nogomet je odavno izgubio nevinost igre i superliga nije anomalija, ona je logičan put okrupnjivanja biznisa koji s ludističkim entuzijazmom nema nikakve veze.
Navijače, recimo, nije smetalo kada su im klubove kupovali milijarderi, oligarsi, šeici i stvarali instant superekipe bez temelja i bez morala, nitko nije digao glas kada su dojučerašnji drugoligaši ili kandidati za ispadanje osvajali prvenstva ili eurolige, kada su frcali milijuni na sve strane i kada su se iz sezone u sezonu manijakalno bilježili rekordni transferi u kojima iznosi nisu mogli biti opravdani nikakvom vještinom njihovih nositelja. Nitko nije rekao ni riječ jer rezultat je sve opravdavao, svi su se našli u udruženom zločinačkom pothvatu i trljali oznojene dlanove dok su im bale curile niz bradu od pretjeranog uzbuđenja zbog bogaćenja. I onda se dogodi Superliga i svi se nađu u čudu. Nitko se nije pobunio ni kada su stadioni dobivali lože za elitu u kojima se saturnalijski gostilo i ponašalo, kada su gledatelji podijeljeni u socijalne razrede i kada su većini srednjeg sloja, zbog rasta cijena ulaznica, utakmice uglavnom postajale nedostupne. Za voljeni klub rodnog grada navijalo se mahom televizijski, a na tribine su pohrlili boljestojeći turisti iz cijelog svijeta. Nogometni turizam činio je statistiku stadionske popunjenosti. Ni Fifa ni Uefa nisu ovako bijesno reagirale iz principa, nego iz panike za zaradu koja se, barem dijelom prijeti otrgnuti.
S druge strane, ako privatne mogu biti bolnice, škole, ako je istraživanje, uskoro i eksploatacija svemira potiho predana privatnicima u ruke, ako je pola stoljeća privatluk sveto privredno pismo, ako nema cjepiva protiv zarade bez kompanijskog blagoslova, zašto bi nogomet, kako je to potpuno tupavo svojevremeno rekao jedan od vodećih novinarskih mislioca u nas, prošao u toj priči „lešo“. I neka bude odmah jasno; na tome se neće stati. Kontinentalna i svjetska sportska prvenstva, kao i Olimpijske igre uskoro neće organizirati gradovi i države, nego će to raditi kompanije.
Već sada organizatori ovih natjecanja muku muče s isplativošću, već odavno nije sport važan zbog sudjelovanja, nego isključivo zbog pobjede svake vrste, već odavno nije bitno to što neke iznimno nadarene djevojčice ili dječaci neće uspjeti u sportu u kojem su mogli biti planetarne zvijezde jer roditelji nisu imali dovoljno novca. Koliko sportskih liga već sada u svom nazivu ne nose samo titulu prvenstva države nego i ime „ponosnog“ sponzora koji je time faktički prisvojio natjecanje. Kada je trebalo reagirati, mi smo se klanjali, sada kada se načelno reagira, sve izgleda otužno. Klubovi su odavno oteti ljudima, a oni koji su to napravili ili čvrsto sjede u svojim svečanim ložama i prave se da razumiju ono što gledaju ili iz susjednih zemalja, u bijegu, dociraju o nepravdi, pokvarenosti, jadu i veličini bez podloge i prava.
Proizveli smo monstrume, najčešće umjetnu neinteligenciju, koja se otela kontroli i terminatorski lišava sport svega što je trebao biti. Jasno je kao dan da povratka nema. Sve su to manevri, hvatanje pozicija u pregovorima oko profita, a gledatelji će i dalje biti samo – gledatelji. To smo bili i kada su nam otimali tvornice, njive, društveno vlasništvo, otoke i more. Mi smo istok – stajanje, tribina za ljuštioce koštica koji zbog sunca ionako ne vide pola utakmice. Ne znam je li bog, dizajnirajući čovjekovu umjetnu inteligenciju, dakle, ikad mogao pomisliti o umjetnosti inteligencije, ali ono do kuda smo došli prava je blagodat perfidne supremacije sile koja će nam na kraju, kada se sve ispuše i bude prihvaćeno kao kolotečina opet, božanski mirno poručiti: idite i je.....
Gerovac - prvo, Bog se pise velikim slovom. Drugo, Covjek JEST odabrano bice samom cinjenicom da moze snagom volje postupati protivno bioloskim instinktima. I trece - nije Bog kriv sto ti neke stvari ne razumijes, to je ipak posljedica tvoje potkapacitiranosti.