Samo sat vremena nakon što se u srijedu iz sirijskog grada Homsa javila u program CNN-a, legendarna ratna reporterka londonskog Sunday Timesa Marie Colvin je ubijena. Poginuo je i njezin fotoreporter Remi Ochlik. Prema svemu sudeći, Assadove snage locirale su poziciju njezina satelitskog telefona kojim se javila američkoj televizijskoj postaji i otkrile improvizirani press-centar sirijskih pobunjenika te ga zasuli raketama. Naš reporter Krešimir Raguž s Marie je proveo mjesec dana na ratištu u Libiji, u Misrati. Ovo je njegova priča o jednoj od najvećih novinarki današnjeg doba...
Govorila je kako su novi ratovi dosadni jer nema cuge. I kako pisati suha grla?
Čudan je ovo osjećaj. Nekako taman dovoljan da samog sebe proglasim novinarskom izdajicom. Gotovo da si pljunem u lice. U srijedu ujutro nekoliko sam prijatelja, ovdje u Africi gdje sam zaglavio, ispričao kako već mjesecima nisam napisao ni retka. Objašnjavao sam im kako zaista ne vidim što bi me to moglo natjerati da se ponovno uhvatim pera. Ubrzo se sve okrenulo. Tako to obično biva.
Sat vremena kasnije evo sjedim pred sablasno praznim zaslonom i lomim prste. Javili su mi da je u Siriji, u gradu Homsu, poginula ona. Velika Marie Colvin. Reporterka Sunday Timesa, veća od svih nas koji smo donedavno oko nje trčkarali, motali se i htjeli joj biti blizu. Ubio ju je metak sirijske vojske, koja je cijelu noć napadala pobunjeničko središte Baba Amr. Uz njezin, ugašen je i život francuskog fotoreportera Rémija Ochlika. Teško je ranjen i njezin fotoreporter Paul Conroy, njezin vjerni pratitelj i moj dobar znanac. No, Marie je druga priča. Marie je bila moja draga prijateljica. Još od libijske Misrate, grada u okruženju, grada u kojem smo mjesec dana zajedno spavali i jeli i bježali od granata te tražili priče. Veselili smo se danu kada ćemo sjesti na njezinu terasu pokraj Temze, gledati veslače i piti gin-tonic. Sanjali smo tih dana kako ćemo se ukrcati na jedrilicu i doploviti do Tripolija, tada još uvijek Gadafijeva grada. Ta ratna reporterska prijateljstva, poput onih iz vojske, ona nikada ne umiru. Zvuk rakete koja se zabija u kuću pokraj naše, znoj ispod pancirke, sklanjanje pred metkom i luđacima, dijeljenje posljednjeg komada kruha... to je život. Poseban i snažan, neraskidiv. Sve dok jedna od tih raketa ili granata ili metak... ne pronađe svoj cilj.
U to vrijeme, početkom prošlog ljeta, moj je cilj bila Misrata. Polomio sam se i uspio ući u opkoljeni grad. Marie je tamo već bila. Poslije ću, pišući svoju knjigu, jedan veliki dio posvetiti baš njoj. Mojoj Marie...
Novinarski nagon
“...Ovdje u Misrati pronašao sam i Marie. Ona radi za neki londonski Times. Uopće je nisam slušao što mi priča. Nije ni ona mene. Gledali smo se. Ja nju s oba oka. Ona mene jednim. Na drugom joj je onaj crni povez. Ne znam je l’ ima to oko ili nema. To da ne radi, to je očito. Marie je stara. Što ja znam, možda čak 60 godina. Marie je rođena u New Yorku. Marie je živjela u Parizu. Marie je donedavno pušila, a sad, nakon što je prestala, sve oko sebe potiče da još više puše i da joj dim slučajno otpuhuju u lice. Marie je divna. Ono oko koje joj možemo vidjeti lijepo je. Plavo. Anglosaksonsko. Ispod naočala. Danas sam je htio zagrliti. Htio sam joj skinuti naočale i obrisati joj onu stranu koju ne upotrebljava. Marie ne vidi da je to staklo, desno gledano s moje strane, lijevo s njezine, prljavo. Umrljano nečim. Čini mi se da je sir u trokutićima. A što drugo. Ništa drugo nemamo za jelo. Da normalno vidi na to oko, kroz ovo staklo ionako ništa ne bi vidjela. Uplašio sam je se prvi dan. Takve kao ona obično su zajebane novinarske babe koje o svemu sve znaju i mi koji bismo ih poželjeli nešto upitati, ma čak i samo biti pristojni, vjerojatno bismo dobili po tamburi. Priuštila bi nam neku vrstu poniženja. Obavezno pred svima. Rekao sam joj da imam psa. Marie mi je rekla da sam onda vjerojatno dobar čovjek. Meni i još nekolicini, nakon što se danas vratila s terena, skuhala je kavu. Umjesto šećera, stavila je sol. Svi su ispljunuli prvi gutljaj. Ja sam popio cijelu šalicu. Gledala me kao da sam lud. Nije znala da bi je popio i da je ne znam što završilo unutra. Zbog ovih lokalaca koji defiliraju i koji joj se smiju. Koji ne vide koliko je divna. Zbog Marie...”
Jedne noći, a bit će da je već prošlo tri tjedna otkako smo zaglavili u Misrati, pričala mi je kako je ostala bez oka. Kasnije sam sve to zajedno ‘googlao’ i saznao da je zbog ove priče 2001. godine dobila nagradu Foreign Reporter of the Year.
Dakle, Marie se tada probila kroz džungle Šri Lanke do kampova Tamilskih tigrova. Dva je tjedna živjela s njima. Pri povratku na teritorij koji je kontrolirala vlada uletjela je u zasjedu. Pričala mi je da je napadačima vikala kako je novinarka, no nije pomoglo. Vidjela je bljesak raketnog bacača, voda močvare pred njom poletjela je u zrak. Rasplinula se. Sat vremena poslije osjetila je krv na prsima. Opipala je lice i osjetila da više nema oko. U polusvijesti i izgubljena, osjetila je i kako je tuku. Skidaju dogola. Kako je žele silovati... Ponovno je izgubila svijest. Nije se naročito sjećala zatočeništva. No, zna da je prvi trenutak na slobodi iskoristila kako bi napisala priču.
Taj reporterski nagon nikada je nije napustio. Ni u Misrati. Očito i na žalost ni u Siriji.
Nikada nije spavala
“...Žena svako jutro ode na frontu, tamo snima, priča, radi intervjue, gleda kako se ljudi ubijaju. Onda se vrati u našu kuću. I većinom šeće uokolo. Šeće onakva visoka i suha. Izborana. Sama. Piše po noći kada svi odu spavati. U ratu se ne spava. Naučila si me. Ajmo sutra opet na liniju. Ajmo trčati. Ajmo se derati na one mlade kolege kojima se gine... Jučer je Marie došla s fronte i opet nam pokušala skuhati kavu. Stvarno joj ne ide. Nije pogriješila sa šećerom. Ni s mlijekom. Marie zbog nekog razloga stvarno ne zna kuhati kavu. Primijetio sam da šapće sebi u bradu kako su svi ovi novi ratovi za k.... nema se ništa za popiti. Kakvi tekstovi mogu biti nego loši ako grlo puno pustinjskog pijeska ispireš čajem. Fuj. Slažem se s Marie. Sada već znam da je ozbiljno volim. I mislim da ona voli mene..... Nebitno. Kako ova žene piše!!! Ljubomoran sam....”
Sjećam se dana kada je iz Libije lovila signal satelitskog telefona. Zvijezda CNN-a Anderson Cooper htio ju je imati u gotovo svakoj svojoj emisiji. Pričala mu je naše zajedničke priče. O silovanim Libijkama, o ljubavima koje nisu razdvojile linije fronte, o profesorima koji su svoje studente poveli u rat. Zajedno smo jedne noći u nekoj odvratnoj birtiji pogledali i finale Lige prvaka. Nadrealno, složili smo se.... i odmah zatim napisali svatko svoju priču o istome.
A što je na kraju život reportera nego baš to? Lov za suludim. Lov za danom kada ćeš dobiti sve i napisati tu prokletu priču ili onaj tren u kojem sve gubiš. Marie je očito naletjela na taj trenutak. A još nedavno umirala je od smijeha kada sam joj prevodio zadnje rečenice poglavlja koje sam napisao samo za nju....
“...I onda sam se sjetio. Svi ljudi na svijetu imaju bijele bjeloočnice. Čak i oni koji su maloprije umrli. Sad idem zagrliti Marie. Svi ćemo umrijet. Bez obzira na to koliko očiju imamo. Razlika je samo u tome što netko s jednim okom može vidjeti više nego netko s oba. Marie je novinarka. Za nju se ne bojim. Strah me za vas ostale... obooke...”
Ne želim ti zapravo mir, moja Marie, gdje god sada bila. Znam da bi se naljutila na mene. Kakav mir... to je za ljude u odijelima. Mi to nikada nismo bili. Ti sigurno ne. Grlim te.
Rat nije brat!!! U ratu se ubija, osvaja, otima,siluje,kolje i neznam sta? To je nseto najjprljavije u svijetu.Pa idemo glasati protiv rata...?