Vijest koja se proširila ovih dana, da je Boris Novković snimio album posvećen Braci sa Srebrnjaka, nije posve točna, ali to ne znači da su ljenčarili. Album je snimljen još 2011., a ovog su ljeta snimljeni spotovi s tim pjesmama koje Novković pjeva na engleskom, dok se Braco lagano šetka našim nacionalnim parkovima. Ti spotovi pokazuju da misija Brace sa Srebrnjaka stalno evoluira, pri čemu se smanjuju ideje iscjeljivanja i čudotvorstva, ali zato poslovni model postaje sve rafiniraniji.
Sve je počelo prije rata, kada je iz južne Srbije u Zagreb stigao Toplica Prokić. Za novu okolinu u torlački govor pokušavao je ubacivati ijekavicu, a ime je promijenio u Ivica. Jednom je osjetio „veliku bol na skočnom zglobu lijeve noge“ od koje se onesvijestio. Na tom je mjestu našao opeklinu i osjetio nekakvo strujanje, iz čega je zaključio, kako sam kaže: „Komadićak Sunca ušao je izravno u mene i od tada posjedujem tu moć.“ U viziji mu je bilo rečeno da mora imati kilogram zlata da bi bio „izravni vodič sa Suncem“.
Gospodin Ivica, kako su ga štovatelji zvali, zato je nastupao s teškim zlatnim prstenjem i narukvicama. Vjerojatno je tu kilu zlata nosio na sebi. Bio je čovjek velikih gesti, iako dosta nervoznih: dizao je teatralno ruke i gledao u nebo. Nastupao bi uz oltar s cvijećem, uz slike u bogatim okvirima i zrcala, uz mnogo kađenja, sa zlatnim zvijezdama s trinaest krakova različite dužine. Štovatelje je pojio običnom vodom iz obične boce, izravno iz nje davao bi im po gutljaj u usta, a svoje je sumanutosti diktirao u knjige, koje bi potom dijelio vjernicima. Obrede je vodio u običnoj trenirci s tržnice, tako da su jadni ljudi, izmučeni nerješivim problemima, u tom čudnom čovjeku mogli prepoznati nekog svog – bio je to naš čovjek, prorok iz našeg sokaka. Bio je lud, ali nije bio glup. Okupljenim nesretnicima tumačio je da on ne radi ćiribu-ćiriba, i neka čitaju njegove knjige, pa ako im krene, krene. „Nisam vam pomogao ja, ja ću napraviti što je u mojim moćima, ali nisam bog“, tako bi im objašnjavao.
Uza nj je tada stajao tihi mladić, također s gomilom zlata na rukama, ali s kratkom kosom. Bio je to Josip Grbac, ekonomist, koga je Gospodin Ivica prozvao Braco. Kada se Gospodin Ivica 1995. utopio u Južnoafričkoj Republici, preuzeo je uhodanu sektu i veliku kuću na Srebrnjaku, s još većim dvorištem, u kojem se okupljaju obožavatelji i čekaju svog gurua. Nova uprava očajnike više nije primala pojedinačno, nego u grupama; nije se više gatalo iz ogledala i čitalo Nostradamusa, nije se više bulaznilo o propasti svijeta koju će preživjeti samo oni ispod Avale i Medvednice; nije se davalo obećanja koja se ne može ispuniti; zapravo, nije se govorilo uopće ništa. Braco je prepustio da fama radi za njega. On dozvoljava da se recikliraju sunčani mitovi i bapske brbljarije njegova prethodnika, uživajući u ugledu nasljednika, ali sam ne govori ništa, tek zuri u publiku, koja sama može zamisliti što joj je drago.
Taj poslovni model ima velike prednosti, koje su se s vremenom unaprijedile, ali i mane, na čijem se otklanjanju marljivo radi. Najgenijalnije je da je pogled univerzalan i da se može obavljati širom svijeta, bez prevoditelja. Labilniji dio publike na seansama se počne tresti pa ih se moli da ne gledaju dulje od sedam sekundi. Pogled se može jednostavno emitirati online, pa, recimo, na dan objavljivanja ovog teksta, možete se uključiti u live streaming Bracina pogleda u 17.00, 17.30, 18.00, 18.30, 19.00, 19.30, 20.00, 20.30, 21.00, 21.30, 22.00, 22.30 i 23.00. Pogled je besplatan, ali za 10 eura, na živim nastupima ili preko web shopa, možete kupiti DVD-ove i knjige, Bracine i Ivičine. Za platežno moćniju publiku, kojoj se Braco okrenuo, ima i zlatnih amajlija s 13-krakom zvijezdom, od 210 do 970 eura. Tu već ima novca, i po 20.000 eura se skupi za jednu večer, pa nije čudo da se i Jakov Sedlar ogrebao, snimivši film o Braci. Gdje je strvina, kaže Biblija koju na Srebrnjaku vole citirati, ima i strvinara.
Pokretu su nužne korisne budale poput Novkovića, da svog idola naziva izvorom ljubavi i svjetla, svetim i bezvremenim, jer on to sam ne želi izreći. Kada Braco govori, onda je to obavezno zamumuljeno. Na YouTubeu Braco ima Official TV kanal gdje svojim jednoličnim glasom, koji je kao i njegov pogled dobroćudan i pomalo glupav, govori o vjeri, svjetlu, tami, starosti i smislu života. Njegov jednosatni traktat „O zvuku bivanja“ završava ovom new age smjesom Heideggera i kvantne fizike: „Potpuni nestanak Svemira iz stanja bitka bit će bez zvuka jer posljednji energetski impuls koji se razbija u neutrino više nije oponiran od strane bilo kojeg drugog okoliša…“ Pa si ti misli.
I misa je besplatna ali blagoslov kuća plaćaš ......😆😆😆😆😆