Eto, takav smo mi narod: zaseremo čak i kamenice - izjavio je jedan poznanik usred invazije norovirusa koji je iz malostonskog zaljeva nasrnuo na probavni trakt svih koji ljube kamenice u sirovu stanju.
Osobno me nije potresla ta restrikcija sirovih strasti prema kamenicama čiju bih konzumaciju u netaknutom stanju usporedila s usisavanjem tuđih bala začinjenih “pinkicom” citrusa. Pogodilo me nešto drugo: pogodila me činjenica da zemlja u kojoj sve udarne vijesti u svim dnevnicima u ljetnom ciklusu započinju panegiričnim ditirambima o prebacivanju turističkih normi, zemlja kojoj (kako se čini) cjelokupna ekonomija ovisi o turističkim podvizima tako slabo mari o infrastrukturi baš u obalnome pojasu.
Duboko ispod renesansnih i romaničkih crkava, rimskih ljetnikovaca, grudobrana i dvoraca skrivamo tako mravinjak septičkih jama koje, ispuštajući svoj sadržaj kroz vapnenačko, porozno tlo, Jadran koji prozvali smo biserom polako, ali sigurno pretvara u Cloacu Maximu, veličanstveni rasadnik crijevne viroze i kožnih oboljenja za fenomenalno brendiranje. “Mala zemlja za monumentalni proljev”, na primjer.
No, ima ih koji će sasvim sigurno reći kako nam mladi ne odlaze zbog govana. Prema su u metaforičkom smislu govna dakako najopipljiviji razlog odlazaka, no banalni konačni proizvod probavnog trakta to jamačno nije. Od kanalizacije nam zato uvijek trebaju biti važnija djeca. Hrvatske institucije vole, ljube djecu i štite najslabije.
Čak i ako su na terenu socijalne radnike brojčano odavno svladali slučajevi na kojima moraju raditi. Usprkos infrastrukturnoj insuficijenciji, institucije zdušno smišljaju lukavstva za dobrobit najmlađih. Zato će roditelji malodobne djece koju organi reda, mira, sigurnosti i povjerenja uhvate na biciklu bez kacige uskoro možda zakonski odgovarati pred socijalnim radnikom ili radnicom zbog nebrige i zanemarivanja, izlaganja nejači opasnostima.
Zato su do sad skrbni radnici oduzimali djecu siromašnima, a zakoni roditeljima koji su djecu doista napustili ili zlostavljali ne oduzimaju roditeljsko pravo ako se udostoje jednom u nikada nazvati dijete ili se ukazati na vratima dječjeg doma (čitaj: sirotišta).
Zakoni kompliciraju usvojenje, silno skrbe o djelovanju istospolnih zajednica na dječju psihu, sumnjaju u odgojnu dosljednost samaca, pa se tako nameće zaključak kako je djeci valjda bolje odrastati kao “ničija”, nego u nekoj “sumnjivoj” usvojiteljskoj ljubavi.
Istodobno, obitelj kojoj je najstarije dijete ranije oduzeto zbog nasilja što ga je trpjelo uopće nije sumnjiva, nego se čeka da pater familias te nesumnjive obitelji heteroseksualnog para podivlja i djecu pobaca kroz prozor. Nije prije nekoliko godina bila sumnjiva ni ona obitelj koja je djetešce držalo privezano za radijator i izgladnjivala ga do smrti. Kaciga, ipak, glavu čuva. Za radijatore i prozore se nikad ne zna.
Zna se, međutim, da se “to” u braku događa. Ono “to” su batine i uvrede. Čuli smo to prije nekih godinu dana. Od čelne žene ministarstva za skrb. Jer: žena je ipak drugotna, osobito kad jedan župan poludi. Valja joj trpjeti. Rebro se valjda šakom povija do izvrsnosti.
Daleko od “feminističkih ideja koje ženu unakaze do karikature muškarca”. Kažu. Kaže jedan “don”. Sve to smo apsolvirali. Doznali smo i da institucije u nas nikada nisu ni za što krive i dogovorne, te da su ostavke čelnika nepoćudan pojam. Za sve je u nas kriv Krnjo koji trenutak prije spaljivanja u bilo čijem obličju ventilski, po Eliadeovoj definiciji, utjelovi sav kaos. Pa ga spale. Pa sve ponovno bude savršeno i nema više potrebe da itko igdje ikad ponudi ostavku zbog propusta.
Gregorijanski bi kalendar valjda u nas trebao započinjati s Krnjom, njegovim spaljivanjem.
Prije spaljivanja magijski bi valjda trebalo uzviknuti “Malum in se!”, raspiriti oganj, usredotočiti se na žrtvena jarca u plamenu i zaborav svega što se u njemu ritualno okupilo: svu djecu državnih službenika i funkcionera koja nekažnjeno gaze i tuku, sve visokopozicionirane dugoprste nasilnike, sve premlaćene žene kojima nitko ne želi pomoći zato što su se njihovi nasilnici visokopozicionirano utaborili, svu djecu za čija liječenja nema novca, sve nekažnjeno bahate, kazneni zakon rupičastiji od Emmentalera kroz čije se rupe provlače oni koji djevojačkim glavama razbijaju umivaonike ili verbalno pozivaju na mržnju i nasilje.
I simbolički i mentalno tako bismo započinjali brisanjem svega zla i kretali u sakupljanje mozaika novih zala. Za novi kaos.
Mnogo toga smo posljednjih tjedana doznali. Čak i ono što smo već dugo znali, no nismo se usudili utjeloviti u riječi.
Doznali smo da ima i onih koji se mrtvima koriste u političke i ideološke svrhe, koji njihovu muku na sebe projiciraju kako bi se predstavili kao spasitelji recimo nacije. Doznali smo i kako te uvijek izda onaj u koga si se najviše ufao. Doznali smo kako se tome “ipak” može stati na kraj.
Ono što, međutim, ove godine “skandalozno” nismo doznali jest čega će se sve tijekom korizme odreći domaći “selebritiji” i moralne okomice. Preostaje nam samo zaključiti kako će predmeti odricanja ponovno biti cigarete, kolači, alkohol i prejedanje (odricanje od čitanja se podrazumijeva), budući da svi pokazatelji i trendovi upućuju na činjenicu da se ni ove godine velika većina krotkih neće odreći podmuklosti, laganja, ogovaranja, žuđenja za tuđom nesrećom.
Za pretpostaviti je da se čak ni korizmeno nijedna politička opcija neće odreći svoje “zločeste djece” i tako se pročistiti kao postom. Politici je u nas svjesno suđeno biti kurvom. Valjda kako bi se neki periodički mogli predstavljati kao spasitelji, lokomotive novog i pravednijeg. Čak i ako za sobom vuku trule vagone koji za sobom prosipaju gnoj, smrad i fekalije. Kao septičke jame norovirus u Jadran.
Večernji vas vodi na Tajland
