Jednom su Hrvatskoj već predviđali da će biti “mala Švicarska”; samo da se malo strpi da narod dobije svoju državu i da država odraste, da svi potencijali prorade pa da poteku med i mlijeko. Poslije prvih četvrt stoljeća (ne)strpljenja s vlastitom državom, Hrvatska je bliže Bugarskoj, s kojom dijeli mjesto na europskome dnu, nego Švicarskoj, koja i dalje uživa na vrhu Europe. Zna se dobro na kakvom su glasu švicarske željeznice i švicarski satovi, kao simboli uspješne države; Lijepa Naša kasni i u ozbiljnijim stvarima da bi prije vremena stigla na odredište “male Švicarske”.
Rat je sigurno učinio svoje, ali agresija na Hrvatsku ne može biti vječno opravdanje – ni objašnjenje – što država gospodarski zaostaje, što državljani teško žive, što se društvo rasipa, što se mlado (i školovano) stanovništvo iseljava a staro (i neproduktivno) ne zna da li mu se još živi. Ponavlja se tipično hrvatska sudbina da iz ljubavi prema domovini Hrvati, kako su to davno zapažali razočarani domoljubi, završavaju na prosjačkome štapu. Ima li još pomoći? Nije slučajno što je Lijepa Naša usporedivija s Bugarskom, koju je komunizam, grublji od jugoslavenskoga, devastirao koliko i rat Hrvatsku; ponekad se čini da je u Hrvatskoj ugrožena sama supstanca države. Sad se Hrvatskoj opet obećava da će postati demokratska Švicarska u kojoj će narod odlučivati i o tome koliko anđela može stati na ušicu igle. Lijepoj Našoj udvaraju se ponovno različiti (pre)prodavači starih i novih demokratskih magla, i nude da će između Drave i Jadrana sagraditi pravi antički polis u kojem će izravna demokracija konačno doći na svoje; samo mrvicu dobre volje i nešto napora da se organizira (njihov) referendum, ili čak dva, da birači u dovoljnom broju izađu na biralište i da glasuju onako kako su to pozadinski dizajneri projektirali.
Iz demokratske se perspektive ne može osporiti to što se neke političke grupe obraćaju izravno narodu, pošto su izgubile nadu da u demokratskoj državi mogu uživati sva prav(il)a demokracije. Brzo će se vidjeti vodi li ih u tome olimpijski duh – da je važno sudjelovati, ili i političke aspiracije – da je važnije pobijediti. Promjena (izbornoga) sistema ili osvajanje (političke) vlasti – pitanje je sad. Dolazi (li) konačno vrijeme demokracije u kojoj će – kako je govorio filozof Michel Serres – “svaki imbecil imati pravo glasa kao dobitnik Nobelove nagrade”! Na tu bi se ciničnu formu(lu) mogla svesti fotogenična demokracija referenduma, koja se smiješi odasvud, sa svim pozitivnim, manje pozitivnim ili negativnim prilozima što nepripremljeni narod može tim putem unijeti u politiku.
Još uvijek je narod neukiji od političke elite, a elita učenija od prosjeka puka. Braniti vrijednosti naroda, u ime nekih apstraktnih demokratskih uvjerenja, može biti jednako problematično koliko i nekritična zaštita elite, u ime iskustva da svi ne mogu vladati.
Sutra će biti još teže
Hrvatska je zrela za ozbiljan redizajn svoga istrošenog izbornog zakonodavstva u kojem se puno više zna tko plaća nego tko (sve) pije: demokratska trgovina na biralištu svodi se uglavnom na to da (nad)moćne političke stranke prodaju svoje kandidate dobro zamotane u stranačke zastave, a nemoćni birači kupuju mačke u vreći. Stranačke oligarhije preuzele su ulogu birača: one sastavljaju liste, narod potvrđuje njihov izbor: podobni obično istiskuju sposobne, poslušnici kritičare, stranački vjernici skeptike a u konačnici, narod pobjeđuje ljude. U tom smislu, moglo bi se razumjeti što demokratski čistunci počinju od pospremanja nečistih plahta; mogu li jamčiti da ni oni neće poslije toga osnivati neke svoje “bordele”? Nije to samo hrvatski izolirani problem: otuđenost političke elite od “mase” koja je bira poprima planetarne dimenzije; najdramatičnija je, paradoksalno ili ne, u zemljama koje su bile tzv. željeznom zavjesom odijeljene od demokracije; oni ili njihova odrasla djeca sve manje izlaze na birališta, razočarani što ni demokratske vlasti ne funkcioniraju kao njihov servis; više su, i dalje, oni, tj. građani, sluge vlasti! Daju im legitimitet, jednom u četiri ili pet godina, a između toga im vlasti ne polažu račune. Ljudi su se zasitili (takve) demokracije.
Posljedice su vidljive, samo na različite načine, od Amerike, gdje je antisistemski kandidat demokratski osvojio vlast, preko Francuske, gdje je stvoren amalgam ljevice i desnice u jednoj ličnosti, do Hrvatske, gdje se politika vrti oko gorućih problema kao mačka oko vruće kaše. Mlada hrvatska država nema iskustvo Sjedinjenih Država da “republikanska demokracija” može ograničiti arbitrarnost vlasti, niti francusku zrelost da “demokratska republika” može kontrolirati sve prijestupe i privilegije vladajuće klase. Zato je hrvatski problem teži, jer se oko kilavog djeteta tiska sve više babica. Nije uopće sigurno da referendum može (po)služiti kao inkubator u kojem će, napokon, odrasti zakržljale demokratske ideje o narodu koji odlučuje. Neuništivi Mao rekao je kakvi sve udarci mogu značiti korak naprijed. U svakoj demokratskoj logici, nije – barem ne u ovoj fazi političke utakmice – lako razlučiti zdravo dijete od prljave vode, u kojoj još pliva nedonošče.
Komunikolog Thierry Saussez opominje sve one koji se brzo zanose slatkim okusima: “Kocka šećera izgleda čvrsto. Kad je stavite u vodu, što ostaje od nje”! Ako netko doista želi da “narod odlučuje”, ili stvarno vjeruje da je to moguće u političkome svijetu u kojem su se između naroda i vlasti etablirale, ili ukotvile, političke stranke, kao paraziti demokracije, ne zaslužuje da ga se stigmatizira, samo zbog toga. Treba prije toga dobro procijeniti da li predloženi lijek stvarno liječi uočene bolesti predstavničke demokracije, ili je gori od njih. Ne mora sve što se poziva na narod (populus) biti samo po sebi pozitivno, niti proglašeno ili označeno zloglasnim populizmom, ni završiti u kakvom nedemokratskom košu za otpatke. Narod je izvor i temelj svake demokracije, i inspiracija svih demokratskih ideala, koji nigdje i nikad nisu ostvareni. Treba to znati kad se otvara još jedna Pandorina kutija s iluzijama da će narod odlučivati.
Nije narod suspektan; suspektni mogu biti oni koji narod vode i koji se na narod pozivaju, a misle samo na sebe i na svoje interese. Nije narod bezgrešan, Victor Hugo je, analizom izbora u svome stoljeću, tvrdio kako “mase mogu pogriješiti”, a politolog Jan Werner Muller iz 20. stoljeća izdvaja dvije drastične (ne)demokratske činjenice – da je njemački narod izabrao Hitlera a francuska Nacionalnu skupštinu dala “plein pouvoir” maršalu Petainu; kompromitacija demokracije ne dovodi u pitanje suverenitet naroda, ali opominje da i porculan puca kad slonovi uđu u staklanu. Načelno, stvari u nas tako stoje da izborni sustav i sam generira krizu, jer ne proizvodi stabilnu ni kvalitetnu političku većinu. S Hrvatskom se (i) zbog toga danas teško vlada; sutra može biti i teže, gleda li se objektivnije na socijalne (ne)prilike u društvu u kojem više nema srednje klase, nekadašnjeg vezivnog tkiva demokracije, i na odnose stranačke ponude i političke potražnje na našem tijesnom tržištu. Stranke su razmrvljene, sve veća manjina nezadovoljnih i razočaranih građana, potencijalno i većina, bojkotira izbore, u uvjerenju da se na biralištu ništa ne rješava, osim što političke stranke dobivaju legitimitet. Velika koalicija ne čini se poželjnom tronu, a vjerojatno bi je proklinjali s oltara, da bi u toj formuli moglo biti buduće rješenje hrvatske kvadrature kruga.
Izborna pravila proizvodila su stabilne vlasti dok su same stranke bile stabilne: glavna vladajuća stranka ne djeluje više homogeno, dijeli se sve otvorenije na krucijalnim pitanjima odnosa prema naciji i prema Crkvi, gdje je tradicionalno imala i izvorište i uporište za svoju politiku. Za današnje autoritarne režime oko nas upravo je karakterističan politički koktel nacionalizma i religije, i u pravoslavnom izdanju, s Putinom u Rusiji, i u muslimanskoj verziji, s Erdoganom u Turskoj, i u katoličkom savezu, s Orbanom u Mađarskoj. Ako je Tomislav Karamarko bio hrvatski kandidat za takav model vlasti, Hrvatska je pokazala visoku otpornost kad je otkazivala poslušnost (ne)vidljivoj ruci i odbila biti “talac jednoga čovjeka”. Njegov nasljednik nosi zbog toga svoj križ, na koji bi mogao biti pribijen, ako se poslije koraka naprijed vrati dva koraka natrag. Plenković je mogao naučiti da se mora čuvati prijatelja; neprijatelji mu ionako nisu u stanju zabijati čavle, iako stalno mašu čekićem (nekad i srpom); prije bi to mogli zakucati “mangupi iz vlastitih redova”, malo iz karijerističkih strasti, vlast je svakome mila, malo iz osvete za “izdaju hrvatske stvari”, zna li se da su “stajališta domovine” u HDZ-u uvijek visoko kotirala. Projekt o referendumu ne mora nastavljati konzervativnu restauraciju tamo gdje je Karamarko stao, ali može krenuti dalje u konzervativnu revoluciju upravo tim putem, bude li i dalje središnje mjesto zauzimao politički status manjina, i nastave li se štandovi za obranu morala i ubuduće dizati (samo) ispred crkava.
Ne može država referendum prepuštati improvizaciji. U svakoj zreloj demokraciji ima pitanja koja se ne rješavaju ad hoc pokretima. Zbunjuje najviše, ili zapravo otkriva prave namjere, to što projektanti žele promijeniti odnos između nehrvatskih manjina u Hrvatskoj (srpske, prije svega) i hrvatske dijaspore izvan Hrvatske. Politički se motivi mogu detektirati, ali s kojom pravnom teorijom hrvatski državljani koji prebivaju u Hrvatskoj, koji rade u Hrvatskoj, koji plaćaju poreze Hrvatskoj, ne bi odlučivali o državnome proračunu, dakle, i o svome novcu, i o novcu koji i sami koriste, niti o povjerenju svojoj, hrvatskoj vladi. Postaju li tako kategorija državljana koji su djelomično isključeni iz države i iz prava državljanstva? Može li svaki Hrvat izvan Hrvatske vrijediti više od svakoga hrvatskoga Srbina (ili Talijana, Čeha, Mađara…) u Hrvatskoj? Ili Hrvatska još nije zrela, kao ni druge države iz propalog jugoslavenskog laboratorija “naroda i narodnosti”, da razvije do kraja načelo građanina u strukturi države, a da etničko načelo postane njezino kulturno i civilizacijsko bogatstvo.
Ali, do koje mjere može razvijati kriterij etničke pripadnosti a da ne uvede novu praksu pozitivne ili negativne diskriminacije? Velike se teme postavljaju s ovim referendumom: razvlaste li se političke stranke, što se može činiti razumnim, ako se bolje i potpunije obrazloži, tko će preuzeti njihovo legitimno mjesto u demokraciji? Opasno je da se vlast valja po ulici, ima za to bezbroj negativnih dokaza. Znakovito je da se prvi put Kaptol udaljava od HDZ-a, ili se čak izjašnjava protiv stranke koja je predvodila borbu protiv Jugoslavije i njezina komunističkog poretka. Referendum protiv Istanbulske konvencije mogao bi se pretvoriti u plebiscit protiv politike otvaranja HDZ-a za moderna europska strujanja, a plebiscit o izbornome zakonodavstvu u pokret protiv vladajuće većine.
Populisti svih zemalja
Kome bi se time otvarao put? Profit trenutačno više izvlači Živi zid, koji bi s idejama anarhizma trebao (naj)više plašiti tvrdu desnicu, nego Most, koji svjetonazorski naginje nadesno, a politički nije ni na nebu ni na zemlji. SDP je, s padom značaja, izgubio osjećaj opasnosti i straha, inače bi zaustavio spiralu rasula u svome vodstvu; ni zrele kruške s HDZ-ova rodnoga stabla ne padaju im usta, jer uglavnom krivo reagiraju na politički čiste situacije. Vladajuće stranke više rade za Živi zid, nego što Živi zid radi protiv njih. Stranke tako laju na mjesec dok prolazi karavana referenduma koji im radi o glavi. Ako bi htjeli ići utabanim, klasičnim putem, izborno bi se zakonodavstvo moglo reformirati na dva načina: ili da se napusti dosadašnji razmjerni sustav, koji preferira jake stranke (kojih više nema) i jamči stabilnost državne vlasti (ni to nije zajamčeno), ali jača vlast stranaka, i uvede većinski sustav koji preferira jake ličnosti, ali otvara mogućnost fragmentacije, dakle, nestabilnosti predstavničke vlasti. Ili da se, prijelazno, uvede kombinirani sustav (da osigura stabilnost države) i omogući reprezentativnost vlasti. Pretjerivati s preferencijskim glasovima znači otvarati mogućnost nove manipulacije, ali manje transparentno nego što su to činile političke stranke. Nema dvojbe da su i one odgovorne što Hrvatska nije ni blizu “male Švicarske”.
Franjo Tuđman i njegovi ustavni arhitekti, Vladimir Šeks i ekipa, omogućili su HDZ-u da s 40-ak postotaka glasova drži dvije trećine Sabora, i komotno vlada državom. U francuskoj Petoj Republici, koja je inspirirala pisce tzv. božićnoga ustava, napušten je razmjerni sustav, jer je on bio glavni uzrok političke nestabilnosti Četvrte Republike. Hrvatskoj treba stabilnost Pete Republike, i izborni sustav koji neće proizvoditi nestabilnost države niti dizati ionako visoku moć političkih stranaka. Takve su odluke bitne za državu, i ne donose se bez prethodne temeljite stručne i političke rasprave. To što jedna politička udruga pokreće reformu koju su trebale pokrenuti političke stranke, govori o tome da su stranke zakazale. Vanjska oblanda “Narod odlučuje” može upućivati na to da u cijeloj operaciji ima dosta onog populističkoga kvasca, kakvog ga je, u nekim sličnim prilikama, uočavao Pierre Rosanvallon: prvo, da svi populisti misle (i govore) krivo da je narod “politički i sociološki jedna i jedinstvena cjelina”, zaboravljajući da samo u iznimnim prilikama narod govori jednim glasom, u pravilu, u njemu vlada mnogoglasje; drugo, da pretjeruju kad tvrde da je reprezentativna demokracija “generalno i strukturalno korumpirana” i da je jedini izlaz iz “neizlječive korupcije” da se pozove narod; i treće, da griješe kad misle da koheziju jednoga naroda čini njegov identitet, a ne “kvaliteta socijalnih odnosa”.
Za kritiku (takvoga) populizma, kako u knjizi “Republika ideja” tvrdi slavni francuski profesor, nije dovoljno braniti “demokraciju, takvu kakva je danas”; za kritiku populizma potreban je “projekt novog promišljanja i rekonstrukcije demokracije”. “Umjesto da se demokracija pojednostavljuje, treba je komplicirati da bi se ostvarila”. Svi populisti, i hrvatski, brane istu koncepciju morala (u politici) – da samo oni predstavljaju “pravi narod”, i da su političke elite izgubile povjerenje da bi mogle i dalje zastupati narod. Populisti svih zemalja dobro se razumiju i ujedinjuju; dominacija političkih stranaka usmjerava im vjetar u leđa, sve dok ne pokažu dresove da se vidi jesu li politički neutralni. Na vidiku je nova neizvjesnost: ako nije mogla završiti kao bogata Švicarska, jer je krivo projektirala vlastite mogućnosti, moglo bi joj se dogoditi da drugi put završi kao Orbanova Mađarska, ako projekt društva i države prepusti konzervativnim modnim trendovima.
Dobro je. M Galić i ostaci ostataka komunjara na aparatima. Hvala Mirkecu za još par stotina potpisa nakon ovog prozirnog PR plaćenog oglasa kojeg mu je Macan dostavio. Drugovi se tresu kao Banja Luka 95. Na dobrom smo putu.