Pitalo jednom Muju: “Reci, Mujo, je li prije bila kokoš ili jaje?” A Mujo je, duboko uzdahnuvši, odgovorio: “Eh... prije je bilo svega.” Kao svaki vic, tako i ovaj govori nešto bitno jer sažima cijelu jednu povijest i usto oslikava arhetipsku strukturu ljudske svijesti, a to je – osjećaj dekadencije. On je vjerojatno postojao u svim epohama, ali nam se, naravno, čini najprisutnijim i najsnažnijim u vremenu u kojem mi živimo. Od transgeneracijskog veličanja K.u.K. monarhije i jugonostalgije, preko filozofskoga žala za antikom i drugim vremenima, u kojima je filozofija doista nešto značila, do povijesno-antropoloških idealizacija u kojima se tvrdi da je čovječanstvo krenulo nizbrdo već kada je prešlo s lovačko-skupljačkog na stočarsko-poljoprivredni način života – taj “nizbrdoviti” osjećaj danas nalazimo na različitim razinama i među različitim ljudima.
No, ima jedna važna kvaka u tom osjećaju propadanja, zaoštrenom u predodžbama katastrofe i apokalipse: on je uvijek vezan uz konkretne pojave s kojima se suočavamo te iz njih crpi svoju sveobjašnjavajuću moć. Tipičan je primjer priča o ekološkoj krizi i globalnom zatopljenju. Nju bismo mogli proglasiti pukim pretjerivanjem i zlonamjernim plašenjem svjetskog naroda kad ne bismo na svakom koraku vidjeli dokaze za to. A ista je stvar i s ekonomsko-političkom krizom i njoj svojstvenim “globalnim zatupljenjem”. Naš dekadentni osjećaj naprosto se poklapa sa stvarnošću.
Specijalan i posebno opasan oblik dekadencije jest “dekadencija koja se prikriva”. Na primjer, ljudima se ne nudi manje ili više prave sigurnosti nego – lažna sigurnost. Da bi se ostvarilo totalitarno društvo nadzora – koje će pacificirati nezadovoljnike i preduhitriti svaki narodni otpor – kao izgovor se koristi stvaranje tzv. “društva sigurnosti”. A ono se stvara ne samo kroz antiterorističku histeriju nego i kroz sasvim obične stvari kao što su kava bez kofeina, čaj bez teina i bezalkoholno pivo. Krivotvorenje bitnih sastojaka ljudskog života mnogo je opasnije od njihova potpunog izostanka. A isto je i u politici. Na primjer, manje bi zlo bilo da uopće nema parlamentarne ljevice nego to što u vidokrugu javnosti postoji samo lažna ljevica koja se još uvijek izdaje za ljevicu i time izdaje ljevicu. Mislim, dakako, na ono što se u Hrvatskoj naziva “socijaldemokracijom”.
Notoran je primjer navodni socijaldemokrat Zoran Milanović sa svojom navodno socijaldemokratskom partijom koja je trenutačno glavni promotor antisocijalne i antidemokratske politike. On će za sebe reći da je “socijaldemokrat s jakim liberalnim elementima”, što znači da “vjeruje u državu socijalne sigurnosti”, ali i u “maksimalna individualna prava i u tržišnu ekonomiju”, gdje ova druga vjera potire onu prvu budući da je tu sigurnost, ta prava i tu ekonomiju koje on promiče već preparirao kolektivističko-totalitarni neoliberalno-kapitalistički sistem. Stoga je logično da Milanović, kako je sam jednom izjavio, nije čitao Karla Marxa, te da mu je omiljeni autor Adam Smith.
Nema (socijaldemokratskog) kruha ni kod navodno socijaldemokratski orijentiranog predsjednika države Ive Josipovića. On u nedavnom intervjuu tvrdi da preuzimanjem funkcije predsjednika nije lobotomiziran te da je i dalje socijaldemokrat. No, pritom je zaboravio reći (ili nije ni primijetio, što njegov grijeh ne čini manjim) da je sama socijaldemokracija lobotomizirana. Mozak joj je potpuno ispran, izgubila je svako sjećanje na povijest iz koje proizlazi, uključujući same koncepte socijalizma i demokracije. Od negdašnje socijaldemokracije nije ostalo baš ništa. Uspješno je inkorporirana u tzv. neoliberalni konsenzus i figurira samo kao ukras bezobzirnih globalnih i nacionalnih politika usmjerenih kako protiv radništva tako i protiv cjelokupnog područja javnoga dobra.
Ukratko, predodžba da još uvijek postoji socijaldemokracija – kao obrana pred buldožerom vladajućeg ekonomsko-političkog sistema – opasnija je od samog nestanka socijaldemokracije, socijalizma, komunizma i drugih lijevih tendencija koje bi mogle artikulirati općenarodno nezadovoljstvo kapitalizmom i pseudodemokracijom. Ta lažna predodžba stvara kod građana iluziju da u sferi “visoke politike” postoje alternative te ih nuka da izlaze na parodirane izbore, gdje onda biraju između lažnih ljevičara i jednako tako lažnih desničara.
Ne treba baš plakati nad sudbinom socijaldemokracije jer ona je ionako izgubljen slučaj, i to ne samo u Hrvatskoj. Više od lobotomizirane socijaldemokracije zabrinjava to što je politika u cjelini lobotomizirana. Lobotomija je učinila svoje, ali sada nam ne treba žestoka farmakoterapija, primjerice, u obliku tehnokratske vlade kakvu priprema (navodno i uz podršku Ive Josipovića) Nikica Gabrić, još jedna politička pojava koja se ponekad, iz nepoznatog razloga, predstavlja kao socijaldemokrat.
Psihijatrijski slučaj Hrvatska treba intenzivne seanse, izravan razgovor o izvorima problema i dugoročnim rješenjima. A pritom, naravno, treba raskrinkati lažne terapeute i napokon uzeti u obzir prava pacijenta.
>> \"Odnos prema Jugoslaviji bitan je u definiranju hrvatske ljevice\"
