Thomas Waitz, supredsjednik Europske zelene stranke i predstavnik austrijske Zelene alternative u Europskom parlamentu, ekskluzivno za Večernjak govori o izborima, turizmu, Green New Dealu...
Već tradicionalno, nekoliko posljednjih ciklusa, predstavnici Zelenih dolaze u Hrvatsku dati podršku svojoj „bratskoj“ stranci u predizbornoj kampanji, jeste zato i vi tu?
Da, definitivno, tu sam da podržim ORaH i njihova predsjednika Zorislava Antuna Petrovića jer je on osoba kojoj vjerujemo; ima povijest antikorupcijskog rada, ali i novinarskog. Dobro zna kako funkcionira hrvatska politika i vjerujemo da može biti koristan član parlamenta. Također, pozdravljamo koaliciju Možemo i građansku inicijativu koju predvodi Tomislav Tomašević. Smatramo da je to vrlo obećavajući projekt i čini se da ima realnu šansu za ulazak u Hrvatski sabor, što bi mogao biti početak vrlo pozitivnog razvoja za progresivnu, zelenu, građansku platformu, ali i za cijelu političku scenu u Hrvatskoj.
Dijelimo političke vrijednosti, tu smo da podržimo male zelene stranke koje još nisu jako relevantne kako bi rasle i mogle kreirati zelenu i čistu opciju građanima. Tu smo i da promijenimo EU kako bi postala odgovorna prema okolišu, ali i pravedna organizacija. U ovom trenutku imamo debatu o zajedničkom dugu, da bogatije zemlje daju svoj kredibilitet za jeftine kredite kako bi podržali manje bogate zemlje u EU. Razumijemo da mi Europljani sjedimo u istom brodu, oslanjamo se jedni na druge, ali smo i ovisni jedni o drugima pa je blagostanje Austrije, Njemačke ili Nizozemske bazirano na velikom zejedničkom tržištu cijelog europskog društva. Nije cilj samo ostvarivati profit u dobra vremena, trebamo i solidarnost u krizama.
Ali nisam tu samo zbog kampanje, nego i zbog pitanja okoliša, primjerice, gospodarenja šumama i LNG terminala, tema koje brinu i europsku javnost.
Jesu li vam poznate glavne teme predizborne kampanje u Hrvatskoj? Koliko se razlikuju od austrijskih i smatrate li da pripadaju ovom vremenu ili su trebale biti prevladane?
Dijelom. Živim blizu granice sa Slovenijom, pored Maribora i zahvaljujući toj činjenici, ali i obiteljskoj povijesti, imam puno bliskih veza s Hrvatskom i Slovenijom pa pratim političke debate koje se tu vode.
Kod nas je glavna tema izbora bila korupcija. No, i teme o kojima se ovdje priča, jednakost u društvu, a o tome se radi kad su posrijedi prava žena, nisu pitanja prošlosti, nego su još uvijak jako aktualne, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Europi, osim možda u Švedskoj ili Finskoj koje su stvarno jako daleko odmaknule prema društvu jednakosti. Mislim i da je pitanje dobrosusjedskih odnosa još uvijek jako relevantno, a pobuđivanje sjećanja koja su u korelaciji s religijskim i etničkim pitanjima služe samo interesima skretanja pozornosti i manipuliranju javnosti. Sve države EU, ali i naših šest balkanskih susjeda jako su povezane ekonomski, ali i društveno. Mladim generacijama, i u Zagrebu, Beogradu ili Prištini, vrlo je blizak europski način života i ne zanimaju ih konflikti, nego ono što bi nas trebalo spajati, što dijelimo jedni s drugima.
I što mislite, kakav izbor hrvatski građani sada imaju, koji put?
Građani su u vrijeme nesigurnosti skloni slušati nacionalnu retoriku, a u vrijeme kad su granice opet zatvorene zbog COVID-19 i mijenja se moguća globalna arhitektura, odnosi između SAD-a, Kine i Rusije, prisutno je mnogo nesigurnosti. Mogu razumjeti da je za neke građane to poziv za okretanje staroj nacionalnoj retorici. No, moramo se zapitati i hoće li to i na kakav način zadovoljiti potrebu za sigurnošću. Mislim da smo i u EU vidjeli da smo jači zajedno; ako smo zabrinuti za utjecaj Kine ili nemogućnost da SAD i Kina postignu sporazum o trgovini, a Amerika i Rusija o oružju, potreba za jedinstvenom Europom koja bi osigurala naš europski interes u nesigurnom svijetu, je put kojim treba ići. Možete kvalificirati političke snage prema tome barataju li argumentima ili emocijama. Poštujem emocije kao dio procesa donošenja političkih odluka, ali radije sam uz argumente bazirane na činjenicama. To više pomaže našem društvu.
U Hrvatskoj ima nekoliko predstavnika opcija koje se deklariraju kao zelene, rascjepkane su već dugo; vidite li vi potencijal da prerastu u snagu ekvivalentnu onoj u Austriji, Njemačkoj i EU parlamentu gdje ste danas četvrta najjača stranka?
I u drugim europskim zemljama zelene su stranke prolazile stanovit razvoj pa će i tu. Ako se angažirate u politici, posebno ako to ne radite radi svoje osobne koristi, nego kako bi svoju zemlju učinili boljim mjestom za život, prvo se suočite s onim što ne valja; pitate se zašto siromaštvo, diskriminacija, zlouporaba moći? Sve vas to uzrujava, čak i ljuti. Počinjete od pozicije da ste protiv. No, što ste bliže poziciji odlučivanja, kao član parlamenta, lokalne ili gradske vlasti, mijenjate fokus s onoga protiv čega protestirate prema onoga čemu možete doprinijeti da se stvari promijene.
Od aktivizma do sudjelovanja u donošenju oduka?
Točno. To ne znači da i dalje ne možete ponekad biti aktivisti, ali počinjete imati drukčiji pristup, ne pozivate na revoluciju, nego evoluciju. A evolucija uključuje veći dio društva od revolucije.
Sve je stvar perspektive. Ako gledamo iz perspektive SAD-a, naši su socijaldemokrati za njih komunisti. Pozitivan je lijevi projekt u Europi: koalicija lijevih i zelenih u Njemačkoj je bila odlična, također, kad vidimo kako je Podemos promijenio politički diskurs u Španjolskoj pristupom da građane uključe u donošenje odluka o tome kako se troši javni novac. A na žalost, tu su i takozvane socijaldemokratske stranke u Europi koje su nanijele štetu projektu koristeći ime, ali ne ispunjavajući svrhu.
Epidemija koronavirusa još traje, no pripremaju se i strategije oporavka u kojima na europskoj razini Green New Deal trebao imati središnju ulogu. U kojem smjeru ide EU parlament kad je posrijedi zeleni oporavak? Ugrožene su i glavne zagađivačke industrije, radna mjesta u njima; aviopromet, autoindustrija..., pa i tu traje pritisak...
To će biti velika borba. U Europskom parlamentu, ali i u strankama, izloženi smo velikim pritiscima lobista fosilne industrije. Njihova komunikacija i oko poljoprivrede je takva da je „cijela ta zelena stvar luksuz koji si ne možemo priuštiti, hajdemo odustati od svega i investirajmo u rast, otkud god došao“. Smatram to vrlo neodgovornim pristupom. Realnost je da ćemo naći cjepivo protiv ovog virusa prije ili poslije, nadam se što prije, ali dok to radimo, klimatska kriza ide dalje. Malo smanjenje emisije koje smo imali zbog koronakrize neće riješiti problem. Trenutačno je u Sibiru 30 stupnjeva, temperature na Sjevernom polu su na razini za koju klimatolozi kažu da ih očekivali za 80 godina. Ako znamo da se događa deforestacija, odleđivanje, sve to ubrzava klimatske promjene. Zahvaljujući činjenici da se cijeli ovaj ekonomski paket sad financira dugom, kreditima, to znači da će naša djeca i unuci morati taj novac vraćati. Jedini je odgovoran način iz moje perspektive upotrijebiti novac najbolje što možemo da se izborimo s klimatskom krizom, dok istodobno rješavamo nezaposlenost i ekonomski oporavak. Jedino ako to uspijemo riješiti na ovaj način da još uvijek mogu tu živjeti, moći će i vratiti te dugove koje uzimamo sad da bi se oporavili.
Ako me pitate kao zelenog političara, reći ću vam da bih htio vidjeti mnogo ambiciozniji Grean New Deal. Bili smo uključeni u pregovore kako ga pojačati. Zbog krize i golemog pritiska industrije, našao sam se u vrlo iznenađujućoj poziciji da branim poziciju gđe van der Leyen protiv njezine vlastite stranke, nekad desnog krila, ali nekad i lijevih političara koji samo vide industriju i poslove. To je novo iskustvo jer smo mi opozicija u Europarlamentu. Bit je da prioritet mora biti klimatski orijentirana potrošnja u korelaciji s kreiranjem radnih mjesta. Dio paketa je i energetska tranzicija, smanjenje energetske potrošnje koje bi rasteretilo građane koji slabije zarađuju i spasilo ih energetskog siromaštva. To smanjuje i emisije dugoročno i kreira mnogo lokalnih poslova, ne multinacionalnih, nego onih za male i srednje tvrtke koje su stup europskog gospodarstva. Nema proizvodnje energije koja ne djeluje na okoliš, utjecaja ima i solarna energija, ali mnogo manje nego ugljen, sirova nafta, plin. Posebno se to odnosi na zemlje koje kao Hrvatska imaju puno sunca i krovova, a posebno onih koje nakon potresa treba obnoviti pa mogu i na ovaj način. EU treba biti zajedno u ovome i pomoći zemljama koje nemaju dovoljno velik proračun jer klima nema granice.
U konačnici, bit će kompromis, ali EU će ići prema zelenom, ne samo jer zeleni imaju sve više glasova, nego i jer je veliki dio biznisa shvatio da im u tome leže velike poslovne mogućnosti; veliki su investicijski fondovi prestali ulagati u poslove vezane uz fosilna goriva, a i mirovinski fondovi jer ulagaju dugoročno i sigurno. Globalno, potreba za zelenim tehnologijama raste i oni koji se ranije preorijentiraju imat će veći profit. Zajednički je to interes raznih dijelova društva i bit će to prilično zelen oporavak.
Je li trenutak za razmišljanje o odrastu?
Odrast je činjenica u ovom trenutku (smijeh). To je jako kompleksno pitanje. Ako gledam centar Zagreba, rekao bih da je moguć. Ali ako idemo u predgrađa, ne. Za mene je ključno pitanje kako podijeliti bogatstvo između regija, ali i unutar društva. To je hitnije pitanje za odgovor. Ako vidimo koliko raste bogatstvo milijardera i produbljuje se siromaštvo siromašnih, to je ono što moramo preokrenuti. Ako je rast moguć na održiv način i uspijemo ga kreirati u cirkularnoj ekonomiji u kojoj ćemo ponovno upotrebljavati materijale koji kreiraju ekonomsku vrijednost, to je rast koji još možemo iznijeti. Ali ako je baziran samo na više nafte, plina, željeza, kobalta... mislim da je to loš mainstream. Još je nešto bitno; zbog robotizacije i umjetne inteligencije, naše društvo treba novu definiciju rada koja će uključiti i onaj rad koji se danas ne valorizira: skrb za starije i nemoćne, rad u kući, podizanje djece, volontiranje, čak i umjetnost... Opet, ako uključimo to u plaćene poslove, rast će i naš BDP, više će novca ulaziti u ekonomske tokove.
Na koji način? Kroz temeljni dohodak?
Ne bezuvjetni temeljni dohodak, i ne na način da dio društva plaća dohodak kako bi kompanija mogla plaćati manje i imati veći profit, onda to opet vodi socijalnoj nejednakosti. Ali ako bi se vrednovao krucijalni posao koji se obavlja u društvu, a nije plaćen danas, to bi mogao biti način.
Može li i na koji način Hrvatska participirati u u zelenom oporavku?
Definitivno. Ima veliki potencijal. Već sam spomenuo proizvodnju energije, ali i poljoprivreda je tu. Hrvatska tu ima veliki potencijal koji nije iskorišten, Imate dijelove zemlje koji su uništeni industijskom poljoprivredom od nekoliko vrlo velikih kompanija, ali i velike dijelove zemlje koji nisu uopće iskorišteni, pa one koji se koriste, ali ne na naročito produktivan način. Ako prihvatite i potrebu da se odreknete fosilnih goriva i pređete na održiv koncept, to je pravi put. Neke vrste poljoprivredne proizvodnje uvijek uključuju određene emisije u atmosferu. Kad bi konvencionalna proizvodnja u poljoprivredi uključivala utjecaj na okoliš u cijenu proizvoda, organski bi proizvodi bili jeftiniji od 30 posto. Ne plaćaju za zagađenje zraka, vode, gubitak raznovrsnosti i društvene koristi.
Epidemija koronavirusa potencirala je razgovore o problemima zemalja s nedostatnom poljoprivrednom proizvodnjom za vlastite potrebe, ovisnih o uvozu. I sami ste poljoprivrednik, kako vidite moguća rješenja?
Jako volim putovati Hrvatskom. Kad putujem i naručim sok, znate koji dobijem najčešće? Rauch. Strategija bi trebala obuhvatiti cijeli proces, od farme do proizvodnje i konzumacije kao jedan paket. Pitanje je i kolika je cijena zdravlja ako se jede nezdrava hrana. Iako sve regije ne mogu proizvoditi sve, što više treba proizvoditi što bliže potrošaču. Lokalna proizvodnja, lokalni transport i lokalna potrošnja, iz brojnih razloga, i zbog klimatskih promjena, ali i smanjivanja troškova eksternalija. Primjer je i moja pokrajina koja se bavi svinjogojstvom. Imamo 90.000 stanovnika i milijun svinja. Problem nam je voda, iz zemlje, najskuplja u cijeloj Austriji. Kombiniraju je s planinskom i izgradili su cjevovod koji ih spaja, što toliko košta da svaki građanin u regiji plaća cijenu jeftinog šnicla. To je samo jedan mali primjer.
omogućiti fer cijenu za kvalitetnu proizvodnju, odgovornu prema okolišu i životinjama. A program zajedničke poljoprivrede u EU još uvijek je baziran na konceptu 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća kad je u Europi bilo gladi i postojale su potrebe za najmanjom mogućom cijenom hrane koju baš svatko može priuštiti. Socijalnu politiku za hranu treba napraviti socijalnom. U pokušaju da se što jeftinije proizvodi što jeftinija hrana, ispaštaju najsiromašniji. Tko živi u zagađenim dijelovima? Komisija voli rečenicu; javni novac za javno dobro. No, češće uništava javno dobro, nego što služi javnom interesu.
Hrvatska je ovisna o turizmu. Kakva klima vlada u Austriji oko dolaska na odmor u Hrvatsku, što čujete u javnosti?
Na prvi pogled, pozitivno je da u vrijeme krize građani pokušavaju pomoći svojim građanima. Austrija je superovisna o turizmu, i udio BDP-a koji je izravno i neizravno ovisam o turizmu je veći nego u Hrvatskoj, 30 posto. No, mislim da bi poruka: Ostani u Europi, provedi odmor u Europi i ne leti po planetu, ne samo zbog zdravstvenog rizika, nego i klime, trebala biti europski odgovor. Mislim da je poruka: provedi odmor u Austriji i upozorenje na opasnost iz susjedne Slovenije i Hrvatske koje imaju manji broj oboljelih nacionalistička i šovinistička retorika i žao mi je da je naš ministar vanjskih poslova imao takvu komunikaciju, no odstupio je od nje. I mi smo kao koalicijski partner podsjetili da smo dio EU i da treba biti fer. Međuovisni smo; ako se slome Hrvatska ili Slovenija, i mi ćemo s njima. Ako gledamo hotele na obali; gradile su ih austrijske tvrtke. Da sam hrvatski građanin i to pročitam, zašto bih podigao kredit u RBA?
