Za Hrvatsku ću dati život, samo da mi je doživjeti dan kad bude nezavisna i priznata, govorio je Blago Zadro u osvit hrvatske samostalnosti, no poginuo je ne dočekavši svoju Hrvatsku. Nije dočekao ni čin general-bojnika ni ostale počasti svojemu junaštvu. Njegovo ime, koje je simbol hrabrosti i velike obrane Vukovara, danas nose ulice i škole, njemu u čast podignuti su spomenici...
Intervjuirali 20-ak osoba
Tko je zapravo bio Blago Zadro, kakav je bio čovjek, kako je živio, što su mu bili ideali, kako se žrtvovao za domovinu? Na ta i brojna druga pitanja odgovara zanimljiva knjiga “Prvi hrvatski general Blago Zadro” autora Ivice Radoša i Zorana Šanguta, objavljena u nakladi Udruge pravnika Vukovar 1991. Da bi opisali lik i djelo Blage Zadre, ali i hrabrost i žrtvu njegova sina Roberta koji je preživio pakao Vukovara i poginuo na Kupresu, autori su intervjuirali 20-ak osoba, među kojima i članove obitelji Zadro. Nižući sjećanja autentičnih svjedoka, ispričali su nam potresnu priču o karizmatičnom zapovjedniku na Trpinjskoj cesti.
Blago Zadro u Vukovar je stigao kao desetogodišnji dječak kad su se njegovi roditelji odlučili odseliti iz Hercegovine u potrazi za poslom i boljim životom. Njih sedmero nekoliko su godina kao podstanari stanovali u jednoj sobi, sve dok nisu kupili kuću u Borovu naselju. Blago je završio zanatsku školu i živio burnim noćnim životom, zaposlio se u Kombinatu Borovo, no oduvijek ga je zanimala hrvatska povijest, posebno bleiburška tragedija. Komunističkim vlastima nisu se sviđali njegovi stavovi i temperament. Kad bi Tito dolazio u Vukovar, dobivao je dva slobodna dana, samo da ne dolazi na posao.
Kad je upoznao Katicu Soldo, podrijetlom Hercegovku, Blago se oženio te posvetio obitelji i poslu. Dobio je tri sina: Roberta, Tomislava i Josipa, sagradio kuću, a imao je i vinograd u kojemu je uživao. Kako su 1980-ih i početkom 1990-ih radnici bili nezadovoljni poslovanjem kombinata, Blago je sudjelovao u organiziranju štrajkova i tražio smjenu direktora. Nametnuo se kao vođa, a podržavali su ga i Srbi iz kombinata.
– Još kao dečko imao je prijatelje Srbe s kojima se družio u Borovu Selu. Nije bio isključiv, poštovao je i cijenio druge, ali nije dao na Hrvatsku. Govorio je: “Njima njihovo, nama naše, neka nas ne diraju, nećemo ih dirati” – prisjeća se Blagin mlađi brat Stanko. Nije se odmah htio učlaniti u HDZ, kao vjernik htio je u kršćansku demokratsku stranku, no 1990. ipak se priklonio HDZ-u. Govorio je da se Hrvatska mora odvojiti od Jugoslavije jer Srbi žele stvoriti veliku Srbiju, da će Hrvati biti svoji na svome, ali da se moraju naoružati. Sa zaoštravanjem situacije uključuje se u aktivni sastav policije u Vinkovcima i počinje organizirati obranu Vukovara.
Bio je čovjek iz naroda
Branitelji se organiziraju prema mjesnim zajednicama. Bila je to improvizacija jer nitko nije imao vojne škole, no sve konce u rukama držao je Blago Zadro. On je bio odgovoran za Trpinjsku cestu, najvažniji dio Borova naselja. U slučaju pada Trpinjske ceste, palo bi Borovo naselje i bio bi otvoren put u Vukovar. Na mjesto zapovjednika cijelog Borova naselja Zadru je postavio Branko Borković Mladi Jastreb. “Učinio sam to”, kaže Borković, “jer je imao izrazit autoritet i organizatorske sposobnosti. On je bio čovjek iz naroda kojemu su ljudi vjerovali.” Koliko je Zadrina obrana bila učinkovita, pokazalo se i 14. rujna kad je na Trpinjskoj cesti razbio srpske snage koje su krenule u opći napad na Vukovar.
– Blago je imao viziju – kaže branitelj Tomislav Jakovljević. – Bio je s nama svaki dan, podizao moral, govorio gdje trebamo učvrstiti položaje... Bio je hrabar, pravi vođa, genij. Bio je naš čovjek, iz naroda. Kad bolje razmislim, sve se i raspalo kad je on poginuo.
Priča o Zadrinoj pogibiji malo je poznata. Kobnoga 16. listopada 1991. Srbi su napali hrvatske položaje s bokova. Prvi put promijenili su taktiku jer su bitke na Trpinjskoj cesti redovito gubili.
– Srbi su očito znali gdje su nam spojevi jedinica – sjeća se Mladi Jastreb. – Prešli su Bobotski kanal i rasporedili snage na nasip pruge. Prodrli su tenkovima i fizički odvojili Borovo naselje od Vukovara. Istovremeno su preko Vuke ušli u Lužac. To je bila velika operacija agresorske vojske. Agresorske su postrojbe zapravo prodrle u Vinogradsku ulicu i obrani došle s leđa. Blago je krenuo prema Vinogradskoj sa šestoricom suboraca. Hitno je pozvao i Turbo vod, kojim je zapovijedao njegov sin Robert.
– Oni koji su držali položaje u Vinogradskoj ulici Blagi nisu rekli cijelu informaciju: da su oni već pobjegli i da su Srbi ušli s tenkovima i pješadijom – kaže Stipo Mlinarić, pripadnik Turbo voda. – Zadro je, s kalašnjikovom u rukama, krenuo Kupskom ulicom koja izlazi na pola Vinogradske. Mi, Turbo vod, od njega smo bili udaljeni 200-tinjak metara. Kako su granate sipale, morali smo trčati od kuće do kuće, zastati, pa opet trčati. Kad smo došli u Kupsku, Blago je već ležao mrtav.
Događaja se živo sjeća i Josip Šego, koji je tada bio s Blagom: – Najprije smo pošla nas šestorica. I Blagin drugi sin, Tomo, htio je krenuti s nama, ali mu otac nije dao. Tomo je ocu davao pancirku, ali je on rekao: “Nemaju zaštitni prsluk ni oni, neću ga ni ja”. Mali kao da je predosjećao.
Blago je bio uvjeren da branitelji drže položaj u Vinogradskoj ulici, ni slutio nije da su četnici postavili mitraljez na prugu i na nišanu držali cijelu Kupsku ulicu. Svi koji su prolazili Kupskom bili su zapravo na brisanom prostoru. Blagu Zadru pokosili su iz mitraljeza.
– Blago je reagirao kao vojnik, kao odlučan čovjek, a ne kao zapovjednik, nije sagledao situaciju – zaključuje Borković.
Tijelo Blage Zadre izvukli su tek nakon žestoke paljbe po srpskim položajima. Potom su ga stavili na nosila i odnijeli u štab. Detalja se sjeća Goran Popić: – Obukli su ga u policijsku odjeću, sanirali mu rane, ležao je na stolu. Tomislav, njegov sin, gotovo dijete, plakao je. Robert je pogledao Tomislava i rekao: “Brate, nemamo vremena za plakanje. Plakat ćemo kada sve ovo prođe.” Nakon toga Zadrino je tijelo prebačeno u vukovarsku bolnicu, gdje je dr. Juraj Njavro utvrdio smrt i da nije patio. Pokopan je na starom groblju blizu bolnice, pod šifrom. Šifru smo znali nas petorica. Šifra je bila broj sanduka.
Poslije Blagine smrti nastavljene su žestoke borbe za Vukovar. Branitelji su vratili izgubljene položaje, zarobili tri tenka i mnogo tehnike, ali zavladao je defetizam. Kao da je došlo do rasula, kažu Goran Popić i Nevenko Mauzer. Kola su krenula nizbrdo, jednostavno više nije bilo nikoga tko bi mogao povezati punktove u Borovu naselju i Vukovaru.
jedna od laži vukovarskog "minhauzena", freda matića je da je bio zapovjednik na trpinjskoj cesti, poslije pogibije blage..... fred matić je jedini poraz vukovarskih branitelja, nikako mi nije jasno kako se taj lažni invalid domovinskog rata prometnuo u najeksponiranijeg vukovarskog branitelja