Sama, bolesna, bez struje i vode. Tako živi Ankica Džankić, posljednja stanovnica prognaničkog naselja Mala Gorica, koje se ovih dana spominje kao jedna od opcija za smještaj građana koji su zbog potresa ostali bez krova nad glavom. U prognanički kamp je stigla 1999., a posljednjih nekoliko godina tamo boravi sama. Skoro svi su otišli, kaže, 2015. godine, a tada joj je isključena i struja.
– Ovdje u Maloj Gorici nalazim se od 1999. godine. Prognanica sam od 1991. Majka mi je preminula 1997. godine, pokopana prvi puta u Vinkovcima pa premještena u masovnu grobnicu u Tovarnik. Tata je isto pokopan u masovnoj grobnici u Tovarniku. Bio je pripadnik 204. vukovarske brigade, zapovjednik, časnik. Bio je mobiliziran, imao je čin, bio je u policijskoj postrojbi, u Zboru narodne garde... Sad se po sudovima poteže da dobijem status hrvatskog branitelja i onda da dobijem stan na moru koji tražim. S parketom, centralnim grijanjem, kuhinjom... Zaslužila sam namješten stan zbog PTSP-a koji imam – govori nam Ankica koja je porijeklom iz Tovarnika.
– Nažalost, nemam ni struje ni vode. Ne mogu se okupati, ne mogu skuhati. Ovaj potres je meni i gori nego rat, tu je i korona... – nastavlja priču.
Ponuđen joj je bio stan u Petrinji, ali sada su ti stanovi porušeni.
– Kad mi netko kaže dođi tamo živi – mrtva da, živa ne – dodaje gospođa koja smatra da joj Ministarstvo branitelja treba osigurati stan izvan područja posebne državne skrbi.
Hladno je, snijeg je pao. Pitamo je tko joj kupuje drva.
– Na ruke dobijem 1500 kuna, 500 kuna ide na kredit. S 1000 kuna kupujem drva. I to mi je potres porušio vani. Tako, eto, preživljavam. Da nije potresa, ja ne bih imala što pojesti. Hvala Crvenom križu, humanitarnoj pomoći i svima koji skrbe o meni. Ja sam bolesna, trebam ići doktoru. Sad i ovaj snijeg... – govori pa kratko zastaje. Prekida je kašalj. Onda opet nastavlja: – Trebam ići u socijalnu skrb, a ne mogu.
Pitamo je i nedostaju li joj ljudi. – Fale mi ljudi koji su živjeli. Ja sam uvijek mislila da ću ja otići prije, ali njima su prije obnovili kuće. Noćas sam isto čula potres kad sam spavala. Bojim se tih potresa, stresova, korone, ratova – sve mi se stislo. A što je tu je, ne mogu se ubiti – tužno zaključuje Ankica.
Državo daj imam pravo!! Daj stan na moru i mirovinu, imam PTSP pa ne mogu raditi!! Hoćeš i BMW da ti se nađe???