Novi američki ministar obrane posjetio je Europu i u Münchenu, u koji je pohrlio politički vrh Europe, “predao ultimatum” europskim članicama NATO-a nek izvole ispuniti obećanje dano još 2014. i za svoju obranu i sigurnost počnu izdvajati 2 posto BDP-a. Kako je takvu razinu dostigla tek četvrtina europskih članica, svi su se zabrinuli jer kako sada u punoj brzini i kratkom vremenu povećati vojna trošenja čak 50 ili 100 posto? James Mattis, kojeg nazivaju i Ludi Pas, zato što je bio ludo dobar i odlučan general, vjerojatno je jedan od najozbiljnijih ljudi nove Trumpove administracije, pa su ga ozbiljno i shvatili kada je kazao Europljanima da se “Amerikanci ne mogu brinuti za buduću sigurnost vaše djece više od vas samih”.
Kako se sve ovo tiče i Hrvatske, koja se jedva vratila na vojni proračun od 1,23 % BDP-a, odmah se izračunalo da nam manjka još 2,8 milijardi kuna godišnje kako bismo dostigli tih 2 %, dakle na vojsku trošili oko 7 milijardi kuna godišnje. No, nije tako dramatično, Hrvatsku nitko neće tjerati na nemoguć zadatak, jer mi sada toliki novac ne možemo trošiti na vojsku. Ali moramo napraviti nacionalni, strateški plan u kojemu ćemo točno pokazati kako ćemo dosegnuti tih 2 %. – Plan moramo ispuniti do 2024. – kaže ministar obrane Damir Krstičević i objašnjava kako se i nabavom nove eskadrile borbenih zrakoplova već približavamo zadanome. A kako ćemo nabaviti te zrakoplove, kad će to stajati, recimo milijardu dolara ili eura? Pa isto kao što i građani nabavljaju stanove i nove automobile, dakle ne za gotovinu, nego na leasing ili kredit koji možemo otplaćivati.
Ono što će ovdje biti teško javnosti predstaviti jest teza da ulaganje u modernizaciju i opremanje vojske nije puko trošenje. Nego isplativa investicija. Kako u to uvjeriti, recimo zastupnika SDP-a Nenada Stazića, koji je ovih dana, doduše u saborskoj raspravi oko dječjeg nasilja, zatražio da se zabrane djeci plastični pištolji, kao i ratne računalne igrice, kako dječica ne bi stasala agresivna. Nije to nova ideja, odavno postoje političke opcije koje se zalažu za takve zabrane, a svojedobno su tako tražili i zabranu crtića “Tom i Jerry”, jer da tamo ratuju i tuku se mačak i miš. Život je demantirao zabrinute, jer sva su djeca gledala te crtiće i svi su se dječaci igrali plastičnim pištoljima i sabljama, pa to nije rezultiralo sveopćom agresijom.
Možda bi Stazić i istomišljenici trebali porazgovarati s umirovljenim brigadirom HRZ-a, ratnim i probnim pilotom Ivanom Selakom. Koji kaže da je ulaganje u borbenu eskadrilu pametan potez, a da bi prosvijetlio sumnjičave, rado to objašnjava usporedbom: da smo 1991. imali eskadrilu borbenih aviona, to bi Hrvatskoj uštedjelo 20 do 30 milijardi eura ratnih šteta. Meni je to tako objasnio, nakon što me iznenadio odgovorom na pitanje – koje bi zrakoplove RH trebala nabaviti – “pa F-35, naravno”!? S obzirom na to da se radi o lovcima koji su tek počeli pristizati u američko i izraelsko zrakoplovstvo i kojemu je cijena tek sada pala na ispod 100 milijuna US dolara po primjerku, to jest zvučalo kao da mi savjetuje da svoj 15 godina stari automobil zamijenim novim Mercedesom. No, stručnjaci će razumjeti ovaj, samo naizgled apsurd. Nabavkom relevantne eskadrile (ne baš F-35), Hrvatska će osigurati sve svoje i inozemne investicije i razvoj. Jer, situacija u svijetu i okruženju je takva da bi danas, izgledno i Gandhi posegnuo za takvim osiguravanjem svoje budućnosti jer se događaju, do jučer nezamislive stvari. Stazićeva ideja o neguranju plastičnog oružja u dječje ruke jest plemenita, no, u dvojbi – poslušati Ludog Psa ili Stazića – ne čini se ludim ipak poslušati onog prvog.
>>Treba li Hrvatskoj 'vojska za siromašne'?
>>Kako smo jeli prijesne krumpire da izbjegnemo JNA
