Prije točno devedeset godina ime Dinamo prvi se put ukazalo na sportskom nebu Europe. Pojavilo se, naravno, u Moskvi gdje su sportsko društvo i nogometni klub tog imena, koje će se kasnije u većini slučajeva s plavom bojom dresova raširiti po gotovo cijelom nekadašnjem istočnom bloku, osnovali čekisti, piše tjednik Max!
Pripadnici zloglasne Lenjinove tajne policije iz početnih godina Sovjetskog Saveza, koji su tih godina od nepoćudnih ili samo sumnjivih temeljito čistili sve – od tavana Kremlja do podruma sirotišta u posljednjoj sibirskoj zabiti – stvorili su 1923. sportsko društvo koje je motom “snaga u pokretu” počastio sovjetski pisac Maksim Gorki. Cilj je bio “propagirati zdrav način života”. Kao da su za Sammira pisali “ustav” kluba...
Na proslavi – šef komunista
Kažu da je tih dana u Moskvi viđen i naš Ante Pavlović, no pisani izvori ne potvrđuju da je bio na osnivačkoj skupštini koja je održana – u cirkusu! Došli su uglavnom špijuni, predvođeni bezdušnim poljskim monstrumom Feliksom Dzeržinskim, prvim šefom sovjetske tajne službe, prethodnikom Berije i sličnih. Jedva su se suspregli da klubu ne daju ime “Čekist”. Devedeset godina kasnije u Moskvi, danas prijestolnici glamura i neumjerenog bogatstva, koncertom je u šarenilu boja i uza svu silu izvođača od vojnog zbora do polugolih pjevačica, uz prijenos na prvom programu ruske televizije, proslavljeno 90 godina sportskog društva Dinamo. Neke se stvari ipak nisu promijenile, među uvaženijim gostima bio je predsjednik Komunističke partije Ruske Federacije Genadij Zjuganov.
Iako se širom srednje i istočne Europe poslije ruskih rodilo tridesetak malih i velikih Dinama, klubovi se nikad nisu povezali, a ne pamti se ni da su odigrali i kakav “svedinamovski” turnir. Ostali su povezani samo imenom, koje se u ono vrijeme razmnožavalo kako se širio i komunizam po Europi i slovom “d” u grbu. A na 90. godišnjicu pojave “matičnog” Dinama samo su dva nogometni prvaci svojih zemalja – zagrebački i onaj iz Tbilisija. Čak i u ovim trenucima očaja, kad Mamićev projekt megamomčadi drhti od bankrotiranog Hajduka i kad s jednim bodom ljubi dno skupine Europske lige, maksimirsko malo “d” još ima više razloga za slavlje od sve ostale izvanbračne braće.
Nekad jaki Dynamo Dresden, jedan od najboljih klubova bivšeg DDR-a s osam naslova prvaka te nestale države, već u listopadu pakira stvari za povratak u treću ligu iz koje je 2011. jedva, nakon pet sezona čekanja, utekao. Prvu pobjedu u Dresdenu su dočekali tek u 10. kolu druge njemačke lige, a Sport Bild piše da u klubu vlada rasulo: “Peter Pacault četvrti je smijenjeni trener u posljednje dvije i pol godine. Momčad je sklepana od igrača iz deset nacija, rastrgana na puno malih grupa. U Dynamu je ‘momčadski’ duh strani izraz, priznaje to i sportski direktor Steffen Menze: “Nije lako stvoriti tim od različitih karaktera”. Uvjeti za trening su očajni, teren je neprimjeren njemačkom drugoligašu, a igračima padne mrak na oči čim moraju na duže putovanje. Jer, klupski je autobus sa samo 12 metara dužine prekratak! Sjedalice se ne mogu dovoljno spustiti, pa igrači moraju spavati u prolazu na podu...
Do deset naslova na silu
Ni 24 godine nakon pada Berlinskog zida klub iz Dresdena još nije uspio svladati čarobne formule tržišnog poslovanja...
“U slučaju ispadanja na Elbi bi mogli ugasiti svjetlo. S gubicima u visini od pet milijuna eura teško bi preživjeli. Sport Bild otkriva detalje agencijskog ugovora sa Sportfiveom: jamčeni marketinški prihod pao bi s 3,4 na 1,6 milijuna eura, a prihodi od TV-prava s tri na ispod milijun eura. Najam stadiona u svakom je slučaju četiri milijuna eura po sezoni, a doprinosi grada su ionako slabi!”.
Još veći gigant DDR-a bio je berlinski Dynamo, nekad ponosni vlasnik rekorda kakvog si je Zdravko Mamić zacrtao u Hrvatskoj – deset uzastopnih naslova prvaka države (od 1979. do 1988.)!
Doduše, nije baš sve bilo čisto u tih deset naslova, omiljeni klub Ericha Mielkea, šefa istočnonjemačke tajne policije Stasi, nije baš trošio vrijeme na pregovore s konkurentima kad bi im uzimao igrače, a ni sucima nije bilo ugodno kad bi ih nazvali drugovi iz službe. Zanimljivo, i berlinski se Dynamo početkom devedesetih odrekao svog imena kao simbola mračne prošlosti (zvao se samo FC Berlin) da bi ga 1999. ipak vratio.
Berliner Dynamo igrao je četvrtfinala Kupa prvaka s Nottingham Forrestom i Romom u vrijeme kad maksimirski imenjak nije mogao proći ni prvo kolo europskih kupova, a u najjači je ušao samo jednom. Danas kuburi u petom razredu njemačkog nogometa, ponekad osvoji gradski kup, a ima čak i jednog hrvatskog igrača – Marina Antunovića.
Uvjerljivo najuspješniji Dinamo bio je onaj kijevski, jedini koji je uspijevao u SSSR-u parirati moskovskim velikanima i osvojiti više naslova od njih (13), te jedini s tog prostora koji je osvojio dva europska kupa. Kad je pod patronatom moćne braće Surkis krajem devedesetih počeo šamarati zapadne velikane poput Barcelone i kad je dospio do polufinala Lige prvaka, činilo se da će nastaviti slavne dane učitelja, ali od 2009. uslijedio je strmoglavi pad. Već četiri posljednje sezone naslov prvaka Ukrajine ne stiže u Kijev, a kako stvari stoje - neće ni ove. Jer, ispred momčadi Olega Blohina trenutačno su Metalist Harkiv, Šahtar Donjeck, Dnjipro Dnjipropetrovsk i Černomorec Odesa! A u Europskoj ligi Kijevljani gledaju u leđa belgijskom Genku.
Da stvar bude gora, galerija zvijezda s Olimpijskog stadiona četiri puta je vrednija od one iz Maksimira, Surkis je od posljednjeg naslova skucao 150 milijuna eura (u usporedbi s Mamićevih 11) na dovođenje igrača da bi stvorio – vječnog pratitelja Šahtara! Bijedan učinak...
Je li moguće - napadač Nijemac?
Originalni Dinamo stoji još gore, a osnivači kluba repetirali bi pištolje da ustanu iz groba i vide da je vlasnik kluba VTB banka (jedna od najbogatijih u Rusiji) koja uredno posluje i u SAD-u, da je kapetan Argentinac, a napadač – Nijemac! Ne bi bili sretni ni kad bi pogledali rezultate, u njihovo su vrijeme moskovski plavi nizali naslove, a sad su tek peti u Rusiji s rijetkim i uglavnom beznačajnim izletima u Europu, posljednji naslov prvaka slavili su prije 37 godina. Malo za klub koji je dao velikog Lava Jašina. “Sveto ime” osvjetlao je tek hokejski imenjak, aktualni prvak KHL-a, a utjeha je i što bi 2016. u Petrovski parku u Moskvi trebalo zasjati čudo neviđeno, milijardu i pol dolara vrijedni kompleks VTB Arena Park u sklopu koje bi trebali biti nogometni stadion i hokejska arena te hotel s pet zvjezdica.
Gledajući sve to, zagrebački Dinamo rezultatski i ne stoji tako loše, naslovi se nižu, Europa je već sedmu jesen zaredom na tom stadionu, a problemi s kakvima se suočava, primjerice, dresdenski imenjak nezamislivi su u Maksimiru.
“Džaba bilo hotela, kapela...”
Mamićevi ljubimci u svom autobusu mogu gotovo održati trening (ili barem party), gazda im je uredio Hitrec-Kacijan, na središnjem terenu uveo “podno grijanje”, izgradio im je luksuzne svlačionice, a uz njih i kapelicu i hotel! Ali što mu sve vrijedi kad ne zna izabrati trenera, kad ga navijači, a ni ti skupo plaćeni igrači, “ne doživljavaju” i kad je i na posljednju europsku utakmicu došlo samo 150 onih kojima je po Uefinu protokolu bilo dopušteno. “Džaba bilo i hotela, svlačionica i kapela, džaba bilo titula, transfera... Džaba bilo peći podnih, talenata blagorodnih, džaba bilo Sammira, Calella...”.
Prvi Dinamo nastao je u cirkusu. Neki njegovi imenjaci i danas u njemu žive.
>>Mamić: Halilović može otići, ali imamo mi alate i protiv toga
