Nakon što je Večernji list donio potpuni popis naoružanja ruske proizvodnje, koje je tijekom ratnih 90-ih prodano Hrvatskoj to je postala svjetska tema, s obzirom da su je prenjeli brojni mediji, a osobito oni s prostora Jugoistoka Europe, posebno mediji u Srbiji. Domovinski je rat završio prije više od 21 godine, no neke su teme "vječne", pogotovu one pune tajnih pregovora, kontakata, isporuka oružja u vremenima UN-ovog embarga.
Činjenica da je u ratnu Hrvatsku stiglo oko 16.000 tona raznog ruskog oružja, uključujući i dvije eskadrile MiG-ova 21, te nekoliko eskadrila transportnih i jurišnih helikopttera, protuoklopni i protuzrakoplovni sustavi, a na kraju i znameniti protuzrakoplovni raketni sustav S-300, danas mnogima nije ugodna. Sudeći po demantiju zamjenika glasnogovornika ruskog Ministarstva vanjskih poslova ta saznanja nisu ugodna niti današnjoj Rusiji. O transferu ruskog oružja na ove prostore tijekom rata devedesetih objavljeno je mnogo tekstova, pa tako i u Večernjem listu, no ovakve reakcije službene Moskve izostale su. Sada se nešto promijenilo, jer stiže reakcija koja kaže da se Rusija tada pridržavala međunarodnog embarga, a temu o transportu oružja za RH se naziva "provokacijom" i "izmišljotinama".
Posebno stoga što je u temu uključen i sastanak veleposlanika Ruske federacije u Zagrebu, Anvara Azimova s hrvatskim trgovcem oružjem Zvonkom Zubakom. Koji se već 16 godina sudi s hrvatskom državom oko, kako sam navodi neplaćenih računa za raketni sustav S-300. Po reakciji Moskve trebali bi zaključiti kako to sve nema nikave veze s Rusijom, a ne zanima ih niti javna tajna da je S-300 netragom nestao i izgledno otišao geopolitičkoj im konkrurenciji na uvid. Kako postoji previše svjedoka da bi se ogromne pošiljke kvalitetnog ruskog naoružanja ratnoj Hrvatskoj sada tretirale kao nekakva "fatamorgana", neprihvatljivo je sada uvjeravati hrvatsku i širu javnost kako su i potoci ruskog naoružanja bili "priviđenja", pogotovu što je dio tog naoružanja čak i danas u djelatnoj upotrebi Hrvatske vojske. Pravila u liferaciji oružja, bila ona "službena", ili se odvijala pod krinkom ista su sada, kao što su bila i 90-tih. Jednostavnije rečeno, bilo to rusko naoružanje izravno upućeno iz Rusije, ili neke od razdruženih bratskih zemalja bivše Sovjetskog saveza, jasno je da nisu mogla stizati na ove prostore bez da se pita najvažnijeg igrača i proizvođača. Pogotovu kada je bila riječ o liferaciji tada ultimativnog oružja poput sustava S-300. Svjedoci i danas govore kako je u ratnu Hrvatsku, što se tiče oružja ruske proizvodnje, "svaki šaraf stigao izravno iz Rusije".
Večenji list, kao najveći i najutjecajniji hrvatski dnevni list odavno i po vjerodostojnosti spada u sam vrh medija u RH. Prije godinu i pol, kada je Večernji list objavio skandalozni prijepis transkripata između slovenskih dužnosnika i njihovog suca u arbitražnom sporu s Hrvatskom oko razgraničenja u Piranskom zaljevu/Savudrijskoj vali, to je isto rezultiralo ogorčenim demantijem na razini ministarstva vanjskih poslova i to ne, kao u ovom slučaju s razine zamjenika glasnogovornika ruskog ministarstva vanjskih poslova, nego na razini samog ministra vanjskih poslova Slovenije. Tada i sada je to bio gospodin Karl Erjavec. Nakon demantija, Večernji list objavio je i tonske, audio snimke tih "demantiranih" razgovora. Taj događaj dokazao je našu vjerodostojnost. Ne treba, dakle niti sada sumnjati da Večernji list ne posjeduje i još neke druge materijalne dokaze, pored cjelovitog popisa transfera, a na temelju kojih je gradio svoju temu o ratnom naoružavanju Hrvatske ruskim oružjem.
Ma jasno. Treba svaku vojnu tajnu objaviti po cijelom svijetu.