Posljednja dva desetljeća hrvatska je država isplatila oko 80 milijardi kuna poticaja raznim poljoprivrednim proizvođačima, a proizvodnja hrane nikad nije bila skromnija. Agrarna politika slovi kao jedna od najlošijih hrvatskih politika, no svejedno nijedna dosadašnja Vlada nije napravila zaokret od toga da se preko poljoprivrede vodi socijalna politika i kupuje biračko tijelo.
Zapeli na podacima
Nedavno se u spas domaće poljoprivrede uključila i Svjetska banka čiji su stručnjaci angažirani na izradi poljoprivredne strategije, no oni koji je trebaju pripremiti zapeli su već na tome kako snimiti postojeće stanje i doći do stvarnih podataka kome se i za što isplaćuju poljoprivredne potpore, što se i koliko oporezuje u poljoprivrednoj proizvodnji. Slična zbrka dogodila se i s paušalnim obrtima, slobodnim zanimanjima i slično gdje je država vlastitom regulacijom otvorila prostor da se isti rad oporezuje različito.
Donedavni predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore i jedan od većih poljoprivrednih proizvođača Matija Brlošić kaže da potpore za poljoprivrednu proizvodnju prima oko 110 tisuća poljoprivrednih gospodarstava, a prema njegovoj procjeni najviše 30 tisuća može se smatrati ozbiljnim proizvođačima.
– Nema tog političara koji će danas izaći pred ljude i reći: vas 80 tisuća nećete dobiti poticaje jer se ne bavite proizvodnjom i sav novac koji se izdvaja treba usmjeriti prema onima koji doista i rade. Ne može se prave poljoprivredne proizvođače prozivati da puno troše. Ostvarujemo loše rezultate kad se kroz poticaje i OPG-ove provodi socijalna, a ne poljoprivredna politika, kaže Brlošić.
Agencija za plaćanje u poljoprivredi evidentirala je oko 167 poljoprivrednih gospodarstava u Hrvatskoj, većinom OPG-ova, a njih oko 110 tisuća godišnje prima oko 320 milijuna eura poticaja. Brlošić veli da je među njima oko 20 tisuća redovnih poreznih obveznika koji uredno plaćaju socijalne doprinose te se smatraju aktivnim poljoprivrednicima, a još najviše desetak tisuća preostalih blizu su stjecanja tog statusa, ali zbog niza razloga ne traže ga ili ne žele.
– Nisam za to da poljoprivrednici koji obrađuju hektar zemlje ostanu bez pomoći ili za to da njih 80 tisuća ostane bez prihoda, ali njima država treba pomagati preko sustava socijalne skrbi, a novac koji se usmjerava za poticaje treba ići pravim proizvođačima. Od osobe koja godišnje dobije nekoliko tisuća kuna ne možemo očekivati neku proizvodnju, a ako je takvih 65 tisuća, tada je jasno da se poticaji troše nenamjenski, ističe Brlošić.
Od ukupno 167 tisuća registriranih poljoprivrednih gospodarstava koliko ih je bilo krajem 2018., njih 73 tisuće nije imalo ni jednog člana, a čak 55 tisuća samo jednu osobu u domaćinstvu. Većina poljoprivrednika starija je od 60 godina. Država je omogućila da se u OPG može upisati gotovo svatko tko to želi, pa i to da nositelji OPG-a postanu maloljetna ili tek rođena djeca, sve kako bi se došlo do poticaja. Bilo je zahtjeva da se upisnik poljoprivrednih gospodarstva očisti od svih koji se ne bave poljoprivredom, no i dorađeni obiteljski zakon sveo se na kozmetiku, pa OPG-ovi i dalje ostaju jedan od legalnih organizacijskih oblika koji služe za izvlačenje novca od države.
Akontacije loš izbor
Brlošić veli da s druge strane onih 20 tisuća stvarnih poljoprivrednih proizvođača, koji uredno plaćaju poreze i doprinose, ima problema jer država ne priznaje da poljoprivrednu proizvodnju nije moguće svesti u okvire jedne kalendarske godine. Jedne im se godine tako dogodi da imaju velike prihode i dobar urod, te se na temelju toga propisuju akontacije poreza za iduću godinu, a ispadne da ona bude sušta suprotnost.
– Država nas tjera u sivu zonu, jer se na temelju jedne dobre godine uvode akontacije poreza za iduću. Nama se taj novac vrati za osam ili deset mjeseci, ali ti si morao platiti porez za nešto što nisi zaradio – ističe Brlošić.
Ukinuti sve poticaje.