Početak 2020. pokazao je da su pojedini svjetski vođe uhvatili dobar zalet u beskrupuloznoj namjeri da, uz visoku cijenu, svijet prilagode svojem egoizmu kada već ne mogu njime ovladati.
Onda se, s manjom ili većom sumnjičavošću i oklijevanjem na svjetskoj razini zbog pandemije koronavirusa dogodilo ne samo zaustavljanje putovanja, trgovanja i globalnih i lokalnih ekonomskih aktivnosti već i obustava društvenog života do daljnjega.
Dogodio se nagli prekid divljanja mehanike suvremenog življenja. U Hrvatskoj pak, kada su politički vođe baš pomislili kako stanje s virusnom pandemijom mogu držati pod kontrolom, manje-više slijedeći uspostavljene obrasce odlučivanja i upravljanja, dogodio se potres u Zagrebu koji je glavni grad države-nacije u trenutku izbacio iz privida napretka i samozadovoljstva.
Sada kada je stambeno i društveno onesposobljen centar glavnoga grada, dobro se vidi da su lijepe povijesne fasade zaklanjale zastarjelost, zapuštenost, nepouzdanost, ekonomsku nemoć i trepćuće crveno svjetlo koje je pozivalo na obnovu.
Istodobno, Hrvatska se nastavlja ubrzano egzistencijalno i nacionalno reorganizirati i u prvi plan dolaze ljudi koji više nisu pseudopropovjednici, grabežljivci i pozerski samopromotori, nego su to konačno ljudi od značaja koji su se našli u pravo vrijeme na pravom mjestu, koji predano žele obavljati svoju dužnost prema društvenoj zajednici.
U drugoj dimenziji, duhovna regresija u Hrvatskoj i u Zagrebu upravo je u posljednje vrijeme kulminirala i međusobnom uvjetovanošću sve šire zahvaćala najprije politiku, zatim Crkvu, potom akademsku elitu.
Oboreni križevi
Geofizički rasjed zagrebačkoga područja stoga je poput odraza duhovnoga rasjeda naroda u Hrvatskoj, a koji se simbolički kretao linijom: Marija Bistrica – Čučerje (s crkvom Beata virgines de Chucheryad koja je 1934., odlukom zagrebačkog nadbiskupa kardinala A. Stepinca, određena kao polazište zagrebačkoga zavjetnog hodočašća u svetište Majke Božje Bistričke) – Markuševec (drevno mjesto, jedno od ishodišta duhovnosti populacije zagrebačkoga kraja) – Remete (svetište Majke Božje Remetske koja je Advocata Croatiae) – Kaptol.
Otud je jedna strelica bila odapeta u smjeru Trga svetoga Marka, druga u smjeru Palmotićeve, a ta su mjesta – iako na različit način – središta posebnih duhovnih događaja za određene dijelove hrvatskog pučanstva pod okriljem Crkve.
Oboreni križevi, ponajprije onaj s tornja katedrale, grubi su i zapanjujući omen narodu u njegovoj cjelini da ne valja, ne valja i da ne valja sve i svašta, bezvrijednosti i očite nevrijednosti pokušavati vezati za kršćanstvo u Hrvatskoj.
Nevidljivost, skrivenost i nemuštost duhovnih vođa u ovom vremenu iskušenja – koje se posve podudara s vremenom korizme i iščekivanja Uskrsa 2020. – dovoljno govore: promocija vjere nije vjera nego je i dalje kalkulacija. Koronavirusi svratili su na sebe pozornost javnog zdravstva i znanstvenika nakon prve pojave epidemije SARS-a 2002. – 2004.
Virus SARS-CoV-1 bio je manje transmisibilan (zarazio je nešto više od 8000 ljudi), ali je bio virulentniji i smrtno je pogađao svakog desetog oboljelog. Virus SARS-CoV-2, identificiran prošle godine, evolucijski je adaptirana varijanta virusa koji je u odnosu na raniju verziju manje letalan (2-10%), ali je zarazniji, a još nije izvjesno donosi li ozdravljenje imunitet i koliko trajan te hoće li prokuživanjem populacije doći do kolektivnog imuniteta ili pojave manje fatalnoga soja.
Drugo je pitanje ovdje čime je sve čovjek pridonio pojavi ove zoonoze. Kao prvo, ona se dogodila ne na mjestima doticaja, nego na mjestima trvenja i međusobne penetrabilnosti ljudskih i životinjskih ekosustava. Opskrbni lanac trgovine divljim životinjama, pri čemu se one miješaju s ljudima kao i s domaćim životinjama, retorta je novih sojeva patogena i nepoznatih bolesti.
Diseminacija patogena i stvaranje sekundarnih domaćina omogućeno je također uništavanjem ili drastičnim narušavanjem prirodnih habitata zbog industrijske poljoprivrede i drugih ekonomskih djelatnosti, ali i klimatskih promjena.
Virusi tako imaju neprirodnu, jedinstvenu priliku i za sebe dovoljno evolucijskoga vremena da iz svog prirodnog rezervoara prijeđu izravno na čovjeka ili na novog domaćina.
Već 2013. izoliran je koronavirus iz šišmiša sličan virusu SARS-a u domeni vršnog proteina koji služi vezivanju na ACE2 receptorsku molekulu (angiotenzin konvertirajući enzim II) na napadnutim stanicama. Virus je pokazao sposobnost direktne infekcije ljudskih stanica (Nature, 2013., 503 (7477): 535-8).
Na drugoj strani su laboratorijska eksperimentiranja, rađena najčešće u dobroj vjeri, ali bez dovoljne svijesti o biološko-socijalnim rizicima.
Iako je američka vlada zbog nepostojanja procjena rizika u listopadu 2014. obustavila financiranje istraživanja virusa kojima je cilj „postizanje funkcije“ (sposobnosti inficiranja čovjeka), čime virus postaje opasniji, barem je jedno istraživanje nastavljeno pod ovim moratorijem: američki National Institutes of Health dopustio je nastavak istraživanja kojim je napravljen rekombinantni virus sastavljen od površinskog proteina SHC014 iz koronavirusa šišmiša i od okosnice virusa SARS-CoV-1 (Nature Medicine, 2015., 21: 1508–1513).
Na sličan je način već 2012. u SAD-u kreiran hibrid virusa influence (tipovi A/H5N1 i A/H1N1). Bioinženjerijska kimera koronavirusa pokazala je potencijal za inficiranje stanica dišnih putova čovjeka. U isto vrijeme dostupna imunoterapijska i profilaktička rješenja za SARS pokazala su se za ovaj hibridni virus neuspješna: ni monoklonalna antitijela ni cijepljenje nisu neutralizirali virusni antigen niti zaštitili od infekcije. Ovo je istraživanje već 2015. pokazalo ne samo da su koronavirusi novi humani patogen nego i da predstavljaju neposrednu opasnost za čovjeka.
Pojavom virusa SARS-a otvorena je i fronta na biomedicinskom području virusne dijagnostike i terapije. Zasad je jedina dijagnostička metoda za SARS-CoV-2 reverzibilna transkripcija lančanom reakcijom polimeraze (u kombinaciji sa sekvencioniranjem nukleinskih kiselina), pri čemu se umnožavaju četiri virusna genska lokusa (N, E, S, RdRP). Specifičnost i osjetljivost ove metode trebale bi s vremenom biti nadopunjene razvojem serumskih testova kao što su praktični ELISA test za dokazivanje specifičnih antitijela ili Western blot test za proteine virusa. Pritom rad na ovom virusu zahtijeva najvišu razinu biološko-laboratorijske zaštite.
Budući da su vremenski i klinički zahtjevna imunološka istraživanja oba tipa SARS-a i moraju se, kao i istraživanja aktivne imunizacije/cijepljenja, obavljati na različitim kategorijama pacijenata, najprije se ispituje mogućnost pasivne imunizacije, primjerice putem doniranja seruma rekonvalescenata koji sadrži potrebne imunoglobuline.
Drama umiranja
U veljači je China National Biotec Group objavila mogućnost korištenja rekonvalescentske plazme za liječenje bolesnika. Nadalje, nedavno se uspjelo pokazati da monoklonalna antitijela (CR3022) za SARS-CoV-1 prepoznaju i vršni protein virusa SARS-CoV-2 (COVID-19).
Jednako tako, istraživanje australskog Peter Doherty Institutea for Infection and Immunity pratilo je kinetiku imunog odgovora kod pacijentice s blažim oblikom infekcije virusom COVID-19 te utvrdilo razvijanje jakog imunog odgovora s različitim populacijama imunih stanica. Početak vremena nepouzdanosti i nesigurnosti u svijetu dogodio se prije pandemije koronavirusa, a uslijedilo je vrijeme potpune egzistencijalne uzdrmanosti pa i straha zbog privatnih života na jednoj strani, kao i egzistencijalne i sustavne uzdrmanosti gotovo svih država svijeta i globalnih svjetskih mehanizama na drugoj strani.
Čovječanstvo je dobilo priliku shvatiti i da zdravstvo na svjetskoj razini mora strepjeti od epidemioloških posljedica ekološki intruzivnih i destruktivnih djelovanja, privrednih praksi, gospodarskih mehanizama i državnih sustava koji ignoriraju biološke i druge prirodne zakonitosti.
Nadalje, posljedice pandemije virusa SARS-CoV-2 upravo su razotkrile i da su ekonomski princip i logika monetarizacije doveli do narušavanja i slabljenja sustava javnog zdravstva i u socijalnim državama blagostanja, a posebice je to slučaj u laissez-faire državama s trgovačkim i novčarskim mentalitetom kao carstvima pohlepe i megalomanije profita.
Za razliku od ekonomski slabijih zemalja koje zdravstvenu zaštitu pučanstva ne mogu razviti, u SAD-u ne samo da javno zdravstvo nikad nije ni postojalo kao sustav svima dostupan nego ni opća populacija nema uređeno pravo na zaštitu od bolesti koje su epidemijskoga tipa.
Pandemija korona virusa 2019./2020. nije samo dovela u sukob princip tržišta i princip brige, globalnu ekonomiju i javno zdravstvo, nego je pokazala moć sućutne prolaznosti nad bahatim komoditetom, moć biologije nad socijalnim, zdravstvenog nad financijskim, socijalnog nad pojedinačnim. Što tu ima a da to u našem i u bilo kojem ljudskom vremenu već nismo znali i trebali znati?
Svijet i Hrvatska kroz ova su zbivanja bili prisiljeni svoja društva svesti na biološke populacije, ogoliti život do gole (humane) biologije ugrožene prirodom oko sebe iz živog i iz neživog svijeta, otvoriti put globalnoj solidarnosti i stvoriti heroje novog doba – zdravstveno osoblje koje se bori i umire zajedno sa svojim pacijentima.
Strašnija od broja umrlih je spoznaja o drami umiranja od SARS-a, pojavama požrtvovnosti u nedostatku zdravstvenog osoblja, prostora u bolnicama i respiratora, o umiranju umirućih u njihovoj krajnjoj nedostupnosti i samoći. I svijetu i Hrvatskoj dogodilo se izbacivanje iz takta i čini se da je život na čekanju.
Možda su se time otvorili i prostor i vrijeme za mogućnost stvaranja boljega čovjeka i novoga svijeta, uz zadane muke rađanja i poroda, i tako da se povijesno iznova (raz)otkrije postojanje pravog, autentičnog, dubokog života u koji se čovječanstvo ima i mora probuditi.
Tada više ne može biti čudno kad kroz zidove neuobičajeno čuješ susjedu kako, radeći nešto po sobi, dugo pjevuši: spontano, ali ne nesvjesno, dosljedno prelazeći kitice nepoznate pjesme. Jedino obnovom njegove punine, svjesnim pokorništvom i poniznošću pred Bogom, ali i pred ljudima, naše življenje ima postati i mora biti Život.
Zagreb je jedna velika potencijalna ruševina, izvana sve lijepo i ušminkano a iznutra trulež da ne može biti veća... zapravo, možda i može.