Dugovi se moraju platiti”, kaže nekidan docent s riječkog Pravnog fakulteta na televiziji u diskusiji o “blokiranima” i očekivanim izmjenama Zakona o stečaju potrošača.
Ali, to da “se dugovi moraju vraćati” nije bila narodna mudrost ili moralna prosudba; bio je to aksiom hrvatskog pravnog poretka zahvaljujući kojemu je u Hrvatskoj potpuno brisanje dugova onima koji ih nikako ne mogu vratiti praktički nemoguće. Što znači da ljudi koje u Hrvatskoj zlosretna sudbina ili vlastita nesmotrenost baci u prezaduženost, do smrti ostaju suvremeno roblje svojih vjerovnika.
Takav jezivi usud pojedinaca sa stajališta javnog interesa možda i ne bi bio bitan da nema katastrofalne ekonomske reperkusije: zemlje u kojima nije moguć trenutačan i potpuni bankrot pojedinaca, te njihovo ponovno brzo legalno reaktiviranje u ekonomiji, nikako se ne mogu izvući iz ekonomskih depresija. Zoran dokaz toga je Hrvatska danas.
Zanimljivo je, međutim, da ono što u Hrvatskoj vrijedi za građane potrošače ne vrijedi za građane poduzetnike: oni dugove ne moraju vraćati. Za razliku od građanskog, hrvatsko korporativno pravo počiva na aksiomu “dugovi se ne moraju platiti”.
Poduzetnici koji djeluju u Hrvatskoj odgovaraju za svoje dugove samo do iznosa novca koji su unijeli u biznis. Mogu se zadužiti i puno, puno više, ali ako vlastitom voljom ili silom zakona odu u stečaj, sav im se dug povrh unesena novca (kapitala) trenutno i zauvijek briše.
Kako je to moguće? Moguće je, jer je i Hrvatska taj aksiom preuzela iz anglosaksonskog pravnog poretka po kojem funkcionira cijeli poslovni svijet, a posljedica je pravne revolucije koja se dogodila u Americi početkom 19. stoljeća. “Korporacija s ograničenom odgovornošću (u nas d.o.o.) najveći je pojedinačni izum modernog doba... čak i parni stroj i električna struja daleko su manje važne nego kompanija s ograničenom odgovornošću, bez nje oni bi bili svedeni na relativnu beznačajnost”, rekao je 1911. predsjednik Sveučilišta Columbia (u knjizi Davida Mossa “Kad sve ostalo zakaže: Država kao ultimativni upravljač rizicima”).
Naime, početkom 19. stoljeća i Sjedinjene Države bile su ruralno “gospodarstvo u razvoju” pa je odgovornost poduzetnika za dugove ograničena na iznos investiranog novca ondje iz nužde otkrivena kao glavno sredstvo mobiliziranja kapitala za pokretanje industrijske proizvodnje.
“Ograničena je odgovornost jedan od najznačajnijih instrumenata industrijske politike ikada uvedenih u SAD. Zahvaljujući njoj nastala su velika poduzeća koja su pokretala američku ekonomiju u 19. i 20. stoljeću”, piše i David Moss, profesor s Harvarda.
“Ograničena odgovornost predstavlja temelj kapitalističkog sustava.” I Hrvatska, ako želi prosperirati, mora uvesti suvremeno upravljanje rizikom naplate dugova potrošača kroz podjelu rizika između potrošača i njegovih vjerovnika.
A to znači da i potrošači, kao i poduzetnici, za svoje dugove trebaju odgovarati samo do vrijednosti svoje imovine, a svi im ostali dugovi u stečaju trebaju biti izbrisani.
Zakon treba još nadopuniti:" Imovinu koju je poduzetnik poklonio novcem firme (rodbina, prijatelji stranke itd.) ili nekim drugim načinom pranja novca treba također oduzeti i namiriti dug firme."