Most je svojevrsno hrvatsko čudo, još od vremena kada se pojavio. Danas je još i veće. Kada se pojavio, nije znao je li politička stranka, udruga građana ili molitvena zajednica. Ljudima je izgledao kao galimatijas svega toga zajedno. Doimao se kao da želi biti moralni korektiv i društva i politike. Pogotovo politike, znajući da nam je ona kvarna i često lišena moralnih principa.
Mnogo je ljudi na prošlim izborima povjerovalo njihovoj kvazimoralnoj retorici pa su zahvaljujući tome i ušli u Sabor. Kada se to dogodilo, vrlo se brzo vidjelo da im je od moralnih principa ipak važniji njihov sebični politički interes. Vidjelo se da im se osladila vlast, no i dalje su se predstavljali kao oličenje poštenja, časti i vrline.
Usprkos svojoj nedosljednosti, postavljali su se kao “mjerilo svih stvari”. Kao što su i starogrčki sofisti u sebe i svoje sljedbenike smatrali kriterijem za sve. Pripadnici Mosta, nakon što su se već u prvoj koaliciji s HDZ-om pokazali nedosljednima, prevrtljivima i vjerolomnima, nastavit će se još neprincipijelnije ponašati i u kasnijoj koaliciji s HDZ-om Andreja Plenkovića. Samo što se sada prave još i pametnijima od svih u našoj politici. Posebno njihov politički tajnik i glasnogovornik Nikola Grmoja, koji kao da je sama reinkarnacija Erasma Rotterdamskog, dosljedniji od Sokrata i moralniji od Kanta.
Vodstvo Mosta ponaša se poput skupine najmoralnijih mudraca, a zapravo se pokazuju kao skupina provincijskih, nerealiziranih popova. Kao takvi, najprije su popovali oko Ine, dok sada popuju oko Agrokora. Predstavljaju se kao da upravo oni najbolje znaju tko je krivac za propast Agrokora i tko bi za to trebao odgovarati. Za sada im je najveći krivac za to ministar financija Zdravko Marić. On im je postao oličenje zla i personifikacija hrvatske gospodarske propasti. Za Marićeva mentora i pokrovitelja proglasili su premijera Andreja Plenkovića. Za te tvrdnje nisu iznijeli nijednu činjenicu, a kamoli neki ozbiljan dokaz. I tu su pokazali da su ostali mali provincijalci. Jer provincijskom načinu mišljenja dovoljno je da netko o nekome nešto zlobno kaže pa da se to s vremenom počne ponavljati kao da je istina. Oni se ponašaju kao da su i dalje u svojim malim sredinama i u njihovoj lokalnoj vlasti i politici.
Nakon dva neuspjela saveza s HDZ-om i optužbe da je HDZ glavni krivac za njihov posljednji raskid, sasvim je sigurno da se najveća hrvatska stranka više neće upuštati u bilo kakvo sklapanje saveza s Mostom, bez obzira na to koliko joj je stalo do vlasti i vladanja Hrvatskom. Vjerojatno je da ni Most više neće biti u prilici da dođe u poziciju da postane dio vlasti.
Nakon svih Mostovih ucjena i ultimatuma, HDZ bi mogao biti proglašen strankom političkih luđaka ako se više ikada bude upuštao u bilo kakvo savezništvo s Mostom. Isto bi se moglo reći i za druge stranke, pogotovo za SDP.
Mostu željnom vlasti, premda tvrdi da mu ona nije primarni cilj, valjda nitko više ne vjeruje. Most je, doduše, u politiku unio i elemente morala koji su u našoj politici počeli nestajati i pretvarati se u gole interese. On se dugo predstavljao kao jedina moralna vertikala te politike. Kao utočište poštenja, časti i vrline. Nakon što smo ga upoznali i kao utočište prevrtljivosti, nepotizma i egoizma, moglo bi se reći da se on iz proklamirane moralne vertikale pretvorio u provincijalnu, kvazimoralnu horizontalu. Pogotovo nakon najnovijega pokušaja smjenjivanja ministra Marića i pokušaja rušenja Plenkovićeve Vlade. Tada se pokazalo da nitko politički ozbiljan ne stoji uz Most. Podržala ga je jedino nejedinstvena opozicija kojoj je također stalo da sruši sadašnju vlast. Usprkos tome, najvjerojatnije nikome od oporbenih stranaka ne pada na pamet da bi u eventualnim izborima sklapao nekakav savez s Mostom. Ipak, Mostu se mora priznati da je svojim djelovanjem u politici iz nje eliminirao dva najnesimpatičnija lika – Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića. Time je, izgleda, i završena pozitivna misija Mosta u hrvatskoj politici.
Nikome neće nedostajati Orepićeva "istraga" crtača svastike.