Nakon skandala s arbitražom sadržaj ekspertize hrvatsko-slovenskih odnosa, koju je za Sabor izradio Institut društvenih znanosti Ivo Pilar u travnju 2009., prije nego što je potpisan Sporazum o arbitraži, danas je aktualan baš zato što pokazuje da je od početka 90-ih Slovenija svojim potezima pokazivala da je spremna na sve da se domogne cijelog Piranskog zaljeva, dok smo mi s druge strane pristajali na sve veće ustupke.
U ekspertizi se navodi da su stručnjaci za međunarodno javno pravo i pravo mora te ekspertna skupina za identificiranje hrvatsko-slovenske granice iz 2000. smatrali da bi u slučaju Piranskog zaljeva i hrvatskog teritorijalnog mora u Tršćanskom zaljevu Hrvatska trebala tražiti rješenje od Međunarodnog suda o pravu mora u Hamburgu. U zaključku studije na kojoj je radilo deset stručnjaka navodi se da su činjenice oko razgraničenja na kopnu i moru sa Slovenijom očite – da je granica između hrvatskog i slovenskog područja u Istri na prirodnom koritu rijeke Dragonje te da je crta sredine u Piranskom zaljevu jer je Hrvatska i prije osamostaljivanja imala upravljačke ovlasti na svojoj polovici Piranskog zaljeva.
– Sve analize i znanstveni radovi razvidno upućuju na zaključak da je spor nastao u političkom kontekstu u kojem su Slovenci u 20. stoljeću koristili sve mogućnosti i povijesne prigode da ostvare prava u Piranskom zaljevu koja prema međunarodnom pravu mora nisu mogli ostvariti. Na žalost, hrvatski političari im nisu na to prikladno odgovarali ni uvažavali napore Katoličke crkve u drugoj polovici 20. st. usmjerene k pravednom rješenju. Za razliku od hrvatskih političara iz Jugoslavije, današnji političari nisu dovoljno koristili upozorenja znanstvenika i stručnjaka te su opet pristali na dominantno političko rješenje spora u arbitražnom postupku u kojem su se slovenski političari, kao i prije, bolje snašli.
Kada su to hrvatski političari shvatili, prvi su put reagirali ispravno i jednoglasnom odlukom u Saboru zaštitili su hrvatski nacionalni suverenitet u Piranskom zaljevu. No spor nije time okončan zbog čega su naše ekspertize ponovo aktualne. A pažljivom čitatelju iz njih slijedi jasan zaključak da pravedno rješenje treba primarno tražiti u nadležnom međunarodnom sudištu, a ne u političkom dogovaranju iz kojeg smo u pravilu izlazili kratkih rukava. Taj je put po mom mišljenju najbolji i za Sloveniju u kontekstu dugoročnosti dobrosusjedskih odnosa što i oni naglašavaju kao politički prioritet – kaže ravnatelj Instituta Pilar dr. Vlado Šakić, koji je bio konzultant s dr. Dragutinom Pavličevićem i akademikom Petrom Strčićem na ekspertizi nastaloj u kontekstu pregovora za ulazak Hrvatske u EU. U ekspertizi su prikazali spor u kontekstu njegova nastanka i značenja u povijesnim okolnostima razvoja hrvatsko-slovenskih odnosa krajem 19. i tijekom 20. st. i naglasili glavne političke i javne aktere koji su s obje strane sudjelovali u njegovu nastanku ili pokušaju pravednog rješenja.
Incidenti i druge smicalice
Dr. Mirela Altić s Instituta Pilar u radu “Hrvatsko-slovenska granica u Istri na službenim kartama i planovima, s posebnim osvrtom na regulaciju rijeke Dragonje” navela je da je granica u području rijeke Dragonje prvi put ustanovljena u veljači 1944. Sastali su se predstavnici hrvatskog i slovenskog partizanskog pokreta na Maliji i tada se prvi put decidirano spominje razgraničenje hrvatskog i slovenskog područja, a kao crta razgraničenja označen je prirodni tok Dragonje.
Riječki povjesničar dr. Darko Dukovski u članku “Hrvatsko-slovenski odnosi u Istri u 20. stoljeću” u ekspertizi podsjeća da se, nakon regulacije Dragonje 1954., Kanal sv. Odorika počeo zvati Dragonjom te je granica povučena Kanalom sv. Odorika, a ne prirodnim koritom Dragonje. No ta je promjena, navodi, protivna međunarodnom pravu po kojemu neovisno o regulaciji ili promjeni toka rijeke granica ostaje na prirodnom koritu rijeke.
Dukovski ističe da je tijekom prve polovice 90-ih razgraničenje na moru i kopnu – Piranski zaljev i zaselci uz rijeku Dragonju – postalo sinonim za hrvatsko-slovensko razgraničenje i sukob, koji se s godinama produbljivao. Slovenci se nisu slagali s “crtom sredine” u Piranskom zaljevu i da se za granicu uzme staro korito rijeke Dragonje. Od prosinca 1992. do ožujka 1993. dogodilo se 15 incidenata u Piranskom zaljevu u koje je bila umiješana slovenska pomorska policija. Slovenski memorandum o Piranskom zaljevu od 7. travnja 1993. bio je dolijevanje ulja na vatru.
Hrvatskoj je u memorandumu najviše smetao navod po kojemu se Slovenija zauzima za očuvanje svog “cjelovitoga suvereniteta i jurisdikcije” u Piranskome zaljevu, odbijajući činjenicu da takve međunarodne prakse, u kojoj bi vode jednoga zaljeva u cjelini pripadale jednoj državi, bez obzira na to što more oplakuje obale druge države, nema, navodi Dukovski. U veljači 1995. imenovana je miješana slovensko-hrvatska komisija za obilježavanje, održavanje i obnavljanje državne granice. Hrvatska nije više inzistirala na starom koritu Dragonje, a slovenska je obećala povlačenje vojske sa Sv. Gere.
Predlaže se čak i da se prihvati razdioba Piranskog zaljeva u omjeru 2/3 slovenski dio i 1/3 hrvatski dio, koji bi zadovoljio Slovence, navodi Dukovski. Hrvatski prijedlog razgraničenja u Piranskom zaljevu potkraj 1997. bio je isti kao i 1995. 32%:68% u korist Slovenije, dakle Hrvatska više nije inzistirala na crti ekvidistancije. Crta razgraničenja nastavila bi se istim pravcem i izvan Piranskog zaljeva, do granice s Italijom, a uz talijansko teritorijalno more hrvatska strana bila je spremna prihvatiti da u određenoj širini slovenski i drugi brodovi koji prometuju slovenskim lukama mogu ploviti bez ikakve kontrole hrvatskih pomorskih vlasti. Time bi slovenska strana imala ista prava kao i u Jugoslaviji, ali se tim dijelom ne bi mogli nekontrolirano kretati vojni brodovi trećih zemalja, koji bi se i dalje morali najaviti hrvatskim vlastima. Tada je ministar vanjskih poslova Mate Granić rekao da je to najviše što bi hrvatska strana mogla prihvatiti, a kao drugu mogućnost ponudio je arbitražu.
Svjesna da kao preduvjet ulaska u međunarodne integracije sve probleme sa susjedima mora riješiti mirnim putem, Slovenija je, navodi Dukovski, nastup prema RH podredila jedinom cilju – dobivanju izlaska u međunarodne vode. Kroz to razdoblje događaju se incidenti u Piranskom zaljevu, neprimjerene i neodmjerene izjave slovenskih političara i predstavnika vlasti koje prejudiciraju odluku razgraničenja... Državna komisije za granice iz prosinca 1999. upućuje hrvatsko povjerenstvo da bi u daljnjim pregovorima trebalo izbjegavati bilo koji oblik popustljivosti i ustupke Slovencima, navodi Dukovski. Sličan je i stav ekspertne skupine za identificiranje hrvatsko-slovenske granice iz travnja 2000. Na temelju dotadašnjih iskustava i analizom odgovora Slovenije, uzimajući u obzir i cjelokupnu situaciju na slovenskoj političkoj sceni te pripreme za schengenski režim na hrvatsko-slovenskoj granici, istaknuti stručnjaci za međunarodno javno pravo i pravo mora te ekspertna skupina zaključili su da bi u pitanju Piranskog zaljeva i hrvatskog teritorijalnog mora u Tršćanskom zaljevu Hrvatska trebala zatražiti rješenje od Međunarodnog suda o pravu mora u Hamburgu.
>> HAZU o sporu sa Slovenijom: Ugovoreni način arbitriranja izgubio je svaki smisao
Slovenci ,ništa vas nisu naučili vaši udbaši Dolanc i Kardelj, ovi vaši političari su više nego smiješni, mala deca.Nikad nećete dobiti ni stopu naše.Bolje vam je smiriti se malo.