Pravedni se ne trebaju bojati božjeg gnjeva. Oni trebaju biti rezignirani nad božjom ravnodušnošću. Jer ako se pokaže da bog stvarno postoji, tek tada će početi pravi problemi za ljude. Gdje ćemo pronaći utočište i kako ćemo opravdati činjenicu da su sva ta sveta mjesta, gdje se okupljaju oni vjerujući, u stvari vulgarne religijske poduzetničke zone u kojima se ubire kamata na grijeh. Neću pretjerati ako kažem da barem 50 posto onih koji se roje u svim bogomoljama svijeta, tijekom grupne, manifestirajuće molitve, u sebi paralelno mole da boga nema. Jer zašto da postoji netko tko će vidjeti i znati baš sve što rade i zašto da ih osim intime zlih savjesti bije još i zao božanski glas. Sve dok je bog pretpostavka, on je prihvatljiv čovjeku. Ostvarenjem njegova "silaska" stvari bi se izvele na čistac. Religija bi postala nepotrebna, zakon bi postao nedvosmislen, raj bi bio svakodnevica, morala ne bi bilo, jer bi grijeh i dug prestali biti popudbine od rođenja do groba, čovjek bi mogao prestati vjerovati i počeo bi znati. S bogom tek kao slutnjom živimo u stanju stalne prijetnje i oslobođenje od tog smišljeno proizvedenog kaosa tražimo u krajnostima njegova rušenja ili idolopoklonstva. Može li se reći da sada više nego ikad prije živimo u bezbožničkom vremenu? Ne, mi boga nismo uspjeli ubiti, ni blizu toga. Samo smo ga prokurvali i "danas je poanta svake duhovnosti skrb za potrebe koje ne može ispuniti modni stilist ili broker". Ili kako je to svojevremeno Jahve poručio Židovima; vaš mi tamjan smrdi u nosnicama.
Ako će se potvrditi da bog postoji, da nije samo brend – izmišljotina za ove predblagdanske dane, onda bih volio da je on demokrat, pomalo anarholiberal ili, zašto ne, i komunist. Ne sviđa mi se nimalo uvrijeđena pretpostavka da se tu radi o kraljevstvu nebeskom, što implicira da je bog monarh ili barem monarhist, niti to što mu se mora ponizno obraćati s "Gospodine" budući da u tom kontekstu „gospodin" više zvuči kao subordinativna epoleta nego pristojnost. Monoteizam je od boga napravio silnika, tiranina koji zahtijeva da mu se kao dokaz odanosti žrtvuje dijete. Monoteistički bog je usamljen, on se nema s kim savjetovati, oduzeta mu je mogućnost razgovora, a time i dogovora, on naređuje, taj frustriran i ogorčen starac koji rezignirano hramlje i gunđa nad čovjekom kao refleksijom vlastite slaboumne žurnosti u kreiranju. Napraviti sve za šest dana? Udarnički možda, mudro baš i ne. Moja vizija pravog boga je drugačija. Htio bih da je ravan meni, da razgovaramo otvoreno, da povjerenje gradimo iskrenošću, da svoju božansku prirodu pokaže onime što je nama namijenio, a čega smo se mi smjesta odrekli – dobrotom. Htio bih da mi bog bude drug, ne gospodin, da pita i nudi, da traži savjet i da savjetuje, da dogmu zamijeni gnosom, da ismije oprost grijeha i da se ne libi spriječiti zlo. Zlo danas više nije kušnja, ono je dominantni trend bez potrebe da iskušava veliku većinu koja ga je odavno ionako ozakonila. Zlo je jasan i nedvosmislen prečac za ono što se uvriježeno naziva ambicijom i uspjehom. Budimo otvoreni; bog je kriv ako postoji, trpi ovakav svijet i ne intervenira da bi ga učinio boljim. Ali i ako ne postoji, on je opet kriv što ne postoji da bi svijet učinio boljim. Kako otkupiti božje grijehe? Jednostavno, novcem.
Uostalom, „previše doktrine loše je za potrošnju", a to je ono što nas baš čeka u prosincu, mjesecu mistike, velikih tema i dobre tradicije izbjegavanja odgovora na njih. Hoćete li susresti boga u šoping-centrima? Ili ćete samo vidjeti svog boga kad počnu stizati računi nakon što ste, prepuni vjerskog zanosa, prepeglali kartice više puta no što je Isus „prepeglao" naše grijehe. Na vjerojatno prvom vjerskom jumbo-plakatu u povijesti, 240 metara dugom natpisu na Kupoli na stijeni, Abd al-Malik dao je početkom 8. stoljeća napisati: O, Narode Knjige, ne prelazi granice svoje religije i ne govori o bogu ništa osim istine. Doista, Mesija Isus, sin Marijin, bijaše samo božji poslanik; stoga vjeruj bogu i njegovim poslanicima i ne govori tri... Bogu ne priliči da ima sina". U poruci u kojoj počiva doktrinarna razlika islama i kršćanstva bliži sam islamskoj ideji da smo svi mi ravnopravna božja djeca i da bog stvarno ne može imati jedinca, ali sam jednako udaljen od obaju nasilja u borbi oko vjerodajnica (vele)poslanika nebeskog kraljevstva. Srž svih svađa i monoteističkog terora i jest u ultimativnom traženju prava na pravo jačeg interpreta ideje boga. U politeističkim društvima bogovi su se s ljudima borili i protiv drugih bogova, u monoteističkim društvima ljudi kolju ljude u ime jednog te istog boga za kojeg urlaju da je neupitan za obje strane. Zato supstanciju monoteizma čine stoljeća krvoločnih varalica koji su kotrljanja glava i vađenja utroba lakonski poticali vječnima alibijem za klanje: „Bog to želi". Ako se jednog dana stvarno potvrdi njegovo postojanje, kako ćemo mu opravdati sve ono što smo radili u njegovo ime? Hoćemo li se imati kamo sakriti od svojih zlih djela ili ćemo neprekinuti niz zločina morati opravdati onim finalnim – velikim masakrom samog boga?!*
Došašće je, sveti su dani! Duše traže stvoritelja. I gospodin Gerovac traži svoga boga a uporno bježi od Boga Stvoritelja i Spasitelja. Izvrgava ga poruzi, izruguje se onima koji u Njega vjeruju. Zapravo, on u tom izrugivanju vodi jalovu polemiku sam sa sobom. I nikako da pronađe ni Boga ni sebe. A sve je tako jednostavno. Dovoljno je da klekne i da kaže: "Hvala ti, dragi moj Bože, na životu i na darovima koje si mi u životu dao!" . Dalje će sve ići samo od sebe. Bez naučenih fraza. Bez floskula i bez filozofskih bespuća. Sva je tako jednostavno! Samo treba kleknuti.