Nakon svega što se dogodilo u ratu bio bi cinizam zahtijevati srdačnost i povjerenje između mještana Škabrnje i Biljana Donjih. Susjedna sela u ravnokotarskom zaleđu Zadra jedva su kilometar zračne linije udaljena, ali stvarna udaljenost koja postoji u ljudima dugo će biti nepremostiva. Škabrnjani teško da će moći zaboraviti da su upravo Biljane Donje bile četničko uporište, da su im njihovi susjedi upali u selo i sudjelovali u masakriranju žena, staraca, djece, muškaraca u najboljoj snazi... Jednako kao što taj zločin neće lako zaboraviti ni Biljančani koji nisu u njemu sudjelovali, ali će ga, zato što svih ovih godina nitko od koljača nije priveden pravdi, nositi na sebi kao teret i krivnju.
Kao u osobnim tugama, tako i u kolektivnoj žalosti vrijeme može zaliječiti rane. No, Hrvatska ne smije Škabrnju prepustiti isključivo vremenu. Treba joj pomoći da živi u miru sa svojom boli, da se ne koprca u sjećanju koje je guši, da ne zapne u prošlom vremenu i ne otkliže u osvetoljubovost koja će je u javnoj percepciji od žrtve rata pretvoriti u središte poratnog divljanja. Kad su četvorica Škabrnjana kamenovala kuću srpskih povratnika, predsjednik Mesić je napadnutima došao uliti hrabrosti i svojom im nazočnošću pokazati da je Hrvatska njihov dom. Došla im je i potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, koja je na povratku otišla i u Škabrnju. No, predsjednik je Škabrnjane zaobišao, iako je i njima trebalo njegovo razumijevanje. Ne za ono što su napravila četvorica njihovih sumještana, nego razumijevanje za nesreću koju 15 godina nose u sebi. Trebao im je osjećaj da ta nesreća nije zaboravljena, da je se sjećaju i ljudi na vrhu vlasti i da je neće zaboraviti samo zato što se posljednjih godina intenzivno druže i sastaju s dužnosnicima Srbije i Crne Gore.
Jadranki Kosor svaka čast što je stala u Škabrnji, ali ona nema snagu simbola. Među Škabrnjane je trebao doći i predsjednik Mesić, kao što među njih treba otići i premijer Sanader. I obojica im trebaju odlaziti s vremena na vrijeme ne čekajući da izbije incident. Kao što je, uostalom, više puta, pa i ove nedjelje, k njima došao zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, svjestan da smirivanje strasti ne smije prebaciti samo na mjesnoga župnika. Kao da i utjeha nekako više vrijedi što dolazi s više razine. "Znam vaša pitanja i raspoloženja, ali sačuvajte mir i dostojanstvo. Nemojmo ugrožavati nikoga jer, ako drugoga ugrožavamo, nećemo se razlikovati od onih od kojih smo podnijeli velike nevolje", nadbiskupove su riječi upućene Škabrnjanima, riječi kojima je cilj osigurati suživot, sniziti tenzije, istaknuti da i onaj koga kriviš za svoju patnju ima pravo na svoj krov, svoju postelju, svoju njivu...
Rat je trauma. Kako za Hrvate, tako i za Srbe koji nisu sudjelovali u zločinima i danas bi htjeli nastaviti život u kakvom-takvom miru. Poratno vrijeme donijelo je nova iskušenja, posebno za Hrvate koji mnoge stvari koje se događaju doživljavaju kao nepravdu i podcjenjivanje žrtve. Nije lako ni Srbima. Treba smoći hrabrosti i vratiti se u zemlju u kojoj si se rodio i protiv koje si ratovao. Treba doći među ljude koji te poznaju, kojima je netko ubijen, treba pozdraviti susjeda iz drugog sela... Zato što je sve to teško, hrvatsko društvo ne smije okrenuti leđa tim problemima niti se smije praviti da je to tuđa priča. Škabrnja, Biljane Donje, Vukovar, Borovo Selo, Berak, Karin... Sve je to Hrvatska. I svi mi koji u njoj živimo odgovorni smo za nju. Oni koji imaju političku snagu poput predsjednika i premijera imaju i dodatnu odgovornost. Pravna država će kazniti izgrednike, ali ona ne može ukloniti modrice na duši. Za to je potrebno nešto više.
