Zadnji petak mjeseca studenoga. Hodajući jednom praznom hercegovačkom ulicom, po kiši i hladnu vremenu, trgnem se i iznenada i zbunjeno promrmljah sebi u bradu "Danas je 25. studenoga. Ko biva praznik je. Ali praznik koga? Čega"? Prije godinu dana u "Večernjaku" objavio sam tekst s istim naslovom "Praznik čega?" Je li se što promijenilo od studenoga prošle godine, glede Dana državnosti BiH? Čini mi se da su se i država i entiteti umorili od praznih praznika. Listajući dan prije dvoje-troje dnevne novine iz Sarajeva nisam zapazio nekad uobičajene čestitke za Dan državnosti.
Umorili se čestitari, umorili se ljubitelji ZAVNOBiH-a, umorila se međunarodna zajednica od problema zvanoga Bosna i Hercegovina. Deseta obljetnica Daytonskoga sporazuma protiče u samozavaravanju svih državnih i političkih subjekata da sporazum treba samo nadograditi. Počinjem dobivati jezikoslovnu alergiju na riječ sporazum. Kao da je sastavljena od riječi SPOR i RAZUM?
Dakle, svi u BiH nakon sporazuma dobili su "spor razum". Ali vijesti kažu da u BiH, baš na Dan (kilave) državnosti, stiže neumorni Olli Rehn, komesar Europske unije za pitanje proširenja. Rečeno u stilu Frane Vukoje, počinje "Rehno(vi)ranje BiH". Ne znam kako će izgledati renoviranje države, koja je posve nalik trošnoj zgradi klimavih temelja, razbijenih prozora i prokisla krova. Svi vide da se zgrada klima i da u njoj malo što štima, ali svi je uporno pokušavaju popraviti.
Još u studenome. Ni najvruća politička jesen ne može otopiti daytonsku studen. Mislim da je jeftinije raditi novu kuću na novim temeljima, s novom fasadom i krovom. U svim slavenskim gramatikama padeži su važno pitanje. U BiH dosta su dva. Nominativ: Tko? Što (je danas)? Genitiv: Koga? Čega (je praznik) danas? Tako sam meditirajući proslavio praznik na praznoj ulici.
