Sa ekrana mi je odzvanjala predsjednica Kitarović: "Moramo napokon shvatiti da nova radna mjesta ne stvara država, već privatna inicijativa, odnosno poduzetnici. Zalažem se za nultu stopu tolerancije na korupciju... Istodobno, ne smijemo stvarati antipoduzetničku klimu... Upućujem poziv Vladi da učini sve kako bi poreznom politikom motivirala i osnažila poduzetničku klimu i time potaknula snažnu privatnu inicijativu... "
I dok se ona tako na vjernu službu zaklinjala kapitalizmu, ispod mog prozora čovjek je predano kopao po kontejneru. Mislim si, to je slika Hrvatske, razapete između kapitalističke dogme i realnih posljedica te dogme. Nevjerojatno je da se nitko nije osvrnuo na taj dio prezentacije njezine političke posteljine, što sugerira koliko je poželjno i oportuno praviti se kako je s kapitalizmom i više nego sve u redu. Poduzetnička klima, što je zaziva predsjednica Kitarović, ljude koji budućnost traže po kontejnerima doslovno je preplavila entuzijazmom i oni su se čak i za gornjozagrebačke krunidbe bacili na posao shvaćajući da je konkurentnost baš u toj grani hrvatske privrede brzorastuća i sve žešća.
Možda da se vlast potrudi pa da uvede naplatu za minutu prekapanja po smeću, što bi bio novi impuls prenapregnutom proračunu. Jer i to je kapitalizam, ne bi se smjelo besplatno iskorištavati smeće koje se za ovu državu ionako pokazalo najskupljim. Onda je govor otišao u općenitu fazu u kojoj uvijek završi kada se treba govoriti o bogatstvu Hrvatske. U toj pastoralno prenatrpanoj slici ostalo je još samo mjesta da se ugura opći ponos naroda nad svojim imutkom. A kada se govori o tome, onda je skrivena riječ korist i ona je uvijek konkretna, zna se tko je treba izvući, a kada je riječ o principu bogatstva, upotrebljava se kondicional, i tu su već dosadna mora, šume, rijeke, njive premda to sve skupa uskoro uopće neće biti naše.
Vezanjem ova dva principa, precizno detektirane koristi i uopćavanja akvarelnog potencijala, samo se želi skriti istina da je hrvatska država opljačkala hrvatsku zemlju. Dužnost političkih elita jest da opravdaju tu pljačku, da je retorikom odvedu u neminovnost okretanja kapitalizmu i da proizvedu maglu koja će skriti prizore kontejnerskog poduzetništva. Vidio sam i kako kamera prolazi licima bivših predsjednika, ukiseljenih Josipovića i Mesića, i nešto manje detuđmanizirane Tuđmanove obitelji i bilo mi je posve jasno kako među svima njima nema nikakve razlike. Tuđmanova nacionaldavorike dajke politička doktrina na velika je vrata navalila lavinu tajkunskog kapitalizma, a Mesićev zakon spojenih obrva i Josipovićeva androgina politika samo je nastavila pružati uslugu legitimiranja i legaliziranja sustava kojem je osnovna ideja punjenje kontejnera – ljudima.
Ni predsjednica Kitarović tu neće napraviti iznimku ma koliko se klela u to da će biti glas sviju nas. Ona će biti nacionalist onoliko koliko to bude trebalo anacionalnosti kapitala. Zato je bilo poučno na krunidbi razgolititi zabavno glupu hrvatsku desnicu kojoj je dovoljno tri puta spomenuti Tuđmana da zaboravi kako je gladna. Kao što je i glupoj hrvatskoj ljevici dovoljno tri puta spomenuti ZAVNOH i Tita pa da i oni zaborave na svoje nazaposlene proteze u čašama. Umjesto da razguze lažne toteme pred kojima padaju na koljena i sagledaju jedan i nedjeljiv život u njegovoj totalnoj bijedi, zajedno postaju dobrovoljni davatelji svog života za stvari koje ne razumiju, koje su izvan njihovih dosega i koje ne samo da nisu naše nego nisu ni pojedinačno njihove. Obje strane tek su nužne kulise u stvaranju privida dinamičnog društva u kojem jedini elementi koji se mijenjaju i koji su vezani uz redistribuciju moći jesu oni koje se isključivo odnose da redistribuciju novca.
Vlast se naizgled mijenja da se stvarno ne bi mijenjao sustav i, dok ne budem čuo da imamo predsjednika ili bilo kojeg političara koji će u svom govoru reći da treba osporiti samu bit društvenog uređenja, dotle će očekivanja o promjeni nabolje biti u domeni stilskih figura i nevjerojatnog cinizma. Što znači da će Hrvatska i dalje biti prekrasno bogata zemlja u kojoj će se živjeti sve bjednije a da nitko i ne pita kako je to moguće i tko je za to kriv. Nije li možda baš stvar u poduzetništvu i privatnoj inicijativi koje idu ruku pod ruku s korupcijom, što nas dovodi do rijetko ispravno povezanih stvari koje je u svom govoru predsjednica stavila u istu ravninu. Ljevica i desnica će i dalje zapišavati teren praveći se da se ukrštanjem svojim atrofiranih političkih peniščića bore za teritorij djelovanja premda je stvarna posljedica koju pritom proizvode isključivo notorni smrad primitivizma u kojem se guši Hrvatska.
