Ako ga pitate kako vrijeme utječe na zdravlje, reći će vam. Ako ga pitate o nekom koncertu, s ushićenjem će govoriti. Ako ga pitate o Obami, neće stati govoriti. Oči će mu se zablistati. Ako ga pitate o gospodarstvu, trudit će se izreći što više fraza o boljem životu, barem da se mi smrtnici bolje osjećamo nakon njegovih kamiličastih riječi. Uglavnom, pitali ga ili ne, o svemu će imati potrebe reći svoje mišljenje, i da to bude zabilježeno u medijima, posebice na televizijama.
Da, o Ivi Josipoviću je riječ, o predsjedniku države koji je izgubio svaku mjeru pojavljivanja u javnosti, i svojim je istupima postao posve otrcan. Stjepan Mesić, njegov prethodnik, bio je barem zabavan utoliko što je šeretski pričao viceve i provocirao, odavao nekakvu energiju, potaknutu i “energy rejuvenation” tretmanom, koliko god to njegovo šeretsko držanje, ta njegova vicomanija, bilo za društvo u cjelini loše. Ima dogodovština iz Mesićeva mandata. Stigao Mesić u posjet jednoj instituciji u Zagrebu, a njegovi ljudi okupljenim novinarima poručili da ih Mesić nakon protokola treba. I nakon događaja izlazi Mesić pa upita novinare što žele. A jedan od novinara kaže da im je rečeno kako ih on treba, a ne oni njega, na što je Mesić gotovo ljutito htio pobjeći jer je manipulacija njegovih ljudi postala javna. Dovoljno slikovito o odnosu politike i medija u Hrvatskoj, što se do danas nije previše promijenilo.
A Josipovićeva razmišljanja, njegovi istupi umaraju, uspavljuju, nema tu života, energije, dinamike. Dobro, to je druga osobnost, Mesić je jedinstven. Ali što vrijedi političar bez strasti? Sjeća li se netko Tuđmana kako je strasno živio politiku? Jedina Josipovićeva konstanta jest da predsjednik govori. Istina, ni Tomislav Karamarko nije ništa bolji, njegovi su nastupi svi redom neuvjerljivi.Čemu zapravo sve ovo? Josipović je sve podredio svojem imidžu u javnosti, svojoj slici, da bude percipiran gotovo kao spasitelj, da o njemu što više ljudi misli pozitivno, da se o njemu samo pozitivno piše, a najbolje je njegovu opsesiju samim sobom svojedobno razgolitila književnica Ivana Simić Bodrožić. Josipović pati na ankete, voli da je najpopularniji i da mu popularnost samo raste, što god to značilo. A zapravo ne znači ništa, jer od toga gladni kruha neće imati ni posla nezaposleni.Za takvu sliku Ive Josipovića u javnosti dakako da su bitni mediji, a HRT je tu na prvome mjestu! I kao da se ništa ne događa, Josipović šuti i šuti o posljednjim događajima na javnoj televiziji, o događajima koji su se uvijek pripisivali tamo nekim desničarima, hadezeovcima, i ne samo na televiziji. A kad ono, na televiziji i u državnim strukturama nikad više nije bilo nepotizma kao danas.
Pa predsjedniče, zašto ne ustanete protiv očitog nepotizma na televiziji? Zašto ne ustanete protiv samovolje na HRT-u koju provodi Goran Radman, vaš pulen? Što sad kažete na njegovo kumstvo sa Željkom Rogošićem, nakon što je postalo jasno da je ovaj izmislio svoju biografiju za posao? I da Radman o tome nije znao? Kakva je to nova pravednost, kakva je to Vaša nadležnost nad funkcioniranjem sustava ako javno ne reagirate na drastično urušavanje demokratskih standarda na javnoj televiziji? Nije li jedini izlaz hitan javni poziv Radmanu na ostavku? Čovjeka koji i nije smio postati šef javne televizije zbog svoje iste pozicije u komunizmu. Štoviše, tragično je da se čuje kako je bolji program na HTV-u bio za Veljka Kneževića nego danas za Radmana, kada nam puštaju propagandne komunističke filmove pod krinkom antifašističkih. Što, predsjedniče, zamarate naciju svojim ideološkim pozicijama koje su samo obrana vlastitih biografija? Što ne pustite povijest i bavite se sadašnjošću? Što ne branite demokraciju? Ili je demokracija samo dotle dok vama odgovara? Jer je ipak važnija vaša slika na HRT-u od demokratskih principa? Odlučite se!
