Bio je to dobar start. U kampanji bio je odmjeren, svoju je oponenticu pobijedio premoćno, u noći pobjede zabranio je zvižduke upućene njoj, a na inauguraciji zvučao je državnički, pomirljivo, uključivo. Novoizabrani hrvatski predsjednik Zoran Milanović u svome govoru nije zaboravio spomenuti ni hrvatske branitelje, premda su mu pojedinci iz te populacije u premijerskom mandatu priuštili poprilični pakao, pa je u svom govoru istaknuo da “patriotizam podrazumijeva neizbrisivo sjećanje na sve koji su patili i izgubili život u Domovinskom ratu”. Svojim je prvim potezima to i pokazao.
Za svog savjetnika za veterane odabrao je umirovljenoga generala Marijana Marekovića, zapovjednika 1. gardijske brigade i čovjeka neupitnog ratnog kredibiliteta, a odmah na početku mandata prihvatio je pokroviteljstvo nad proslavom obljetnice HVO-a u Kninu. Potom je svojim autoritetom nakon četiri godine prijepora u Jasenovcu osigurao nazočnost jedne, jedinstvene kolone u kojoj su predstavnici manjina komemorirali sa sve tri poluge vlasti, a na takav civilizacijski doseg čak ni braniteljske udruge nisu imale prigovora. Hrvatska je, kazao je tijekom inauguracije, parafrazirajući stih pjesme kultne grupe EKV, kuća svih nas. No, samo dva mjeseca kasnije, iz te je zajedničke kuće istjerao ponešto stanara.
Jedna, ali teška riječ o bacanju ploče s natpisom “Za dom spremni” koja se zakotrljala javnim prostorom takvom silinom kakvu ni sam nije mogao zamisliti, bila je dovoljna da se retorika braniteljskih udruga prema Milanoviću hitro vrati šest godina unatrag, u vrijeme prosvjeda u Savskoj. Reakcija je pristigla promptno, u obliku majica s predimenzioniranim grbom HOS-a na obljetnici Bljeska, na kojoj više nitko nije govorio o 51 žrtvi poginuloj tijekom operacije, pa ni o važnosti oslobađanja zapadne Slavonije nakon četiri godine terora. Uzalud je predsjednik iste večeri na televiziji pokušavao pojasniti da njegova gruba riječ nije bila upućena poginulim HOS-ovcima nego ustaškom pozdravu na toj ploči.
Preko noći je za brojne pripadnike braniteljske populacije kao i za desni korpus birača ponovno postao mrzitelj hrvatskog naroda, kojeg na forumima i društvenim mrežama časte epitetima veleizdajnika poput njegova prethodnika Mesića. Šteta, prava šteta za predsjednika koji je u misiji relaksacije od jalovih i nepotrebnih ideoloških prijepora svojim opetovano izrečenim poštovanjem prema predsjedniku Tuđmanu dao naslutiti nastavak njegove politike pomirbe među Hrvatima. Na tom tragu, Milanovićev zadatak trebao je biti da na suptilan način provlači tezu o ustaškom pozdravu, jer ZDS to i jest, ispravljajući tešku grešku svoje prethodnice Kolinde Grabar-Kitarović kojoj je trebalo četiri godine mandata da “prizna” jedinu istinu i da za svoju zabludu okrivi zlonamjerne savjetnike.
Društvena šteta koju je pritom počinila ogromna je, ali Milanović je upravo propustio sanirati je, inzistirajući na edukaciji, povijesnim činjenicama i smirivanju tenzija. Dok se ponaša kao slon u staklani, drukčije ne može ni biti. Vjerojatniji scenarij su zvižduci na svim važnim obljetnicama iz Domovinskog rata, otvoreni rat s desnicom i braniteljskim udrugama, povratak odvojenih kolona u Vukovaru i iscrpljujuće ideološke rasprave, što nije gubitak samo za predsjednika već i za hrvatsko društvo u cjelini. Ne znamo kojim su ga vještinama naučili u diplomatskoj školi, ali taktu i samokontroli sasvim sigurno nisu. Rečeno njegovim riječima, Milanović je tjerao lisicu, a istjerao King Konga.
A tako je dobro počeo. Prvo je napravio svinjac od himne na inauguraciji, potom svinjac u Uredu predsjednika kad je maknuo biste, pa svinjac od komemoracije u Jasenovcu, i potom svinjac na obljetnici u Okučanima.