Javnost je rijetko informirana o sudskim presudama koje se odnose na obiteljsko nasilje, osim u slučajevima kada su žrtve nasilja pretučene do smrti ili ubijene na neki drugi strašan način. Premlaćene i fizički i psihički maltretirane, žene najčešće ostaju same u svojoj nemoći protiv nasilnika, štiteći prije svega svoju djecu. Ti su slučajevi malo poznati i o njima se rijetko piše, a krivci - zlostavljači - često se izvuku s blagim kaznama ili bez njih.
Zatvoren krug patnji
A žrtve su višestruko izložene patnji: prvi put su žrtve nasilja, zatim su žrtve ispitivanja na sudu i ponekad uzaludnih dokazivanja svojih optužbi, da bi nakon povratka nasilnika u obitelj ponovo postale njihova žrtva. I tu se krug zatvara. Sve do konačnoga bijega iz pakla obiteljskog nasilja koji najčešće završava u jednoj od kuća za žene - žrtve obiteljskog nasilja.
Što zapravo znači zlostavljanje, obiteljsko nasilje, što osjeća žena koju svako malo pretuče muž? I zašto to podnosi? Uputili smo tih nekoliko teških pitanja 32-godišnjakinji - nazovimo je Lucija - koja je u Caritasovu kuću za žene pobjegla od svog muža. Razlog - on ju je sustavno nekoliko puta godišnje premlaćivao.
- Sve je počelo već prvim danom braka, a razlog su bile najmanje sitnice - s velikom se mukom Lucija prisjeća mračnih dana svoga braka. - Po njegovu, ja sam bila kriva za sve, ja ništa nisam valjala, ja nisam bila dobra, a on je uvijek bio u pravu. Muž je bio stariji od mene, a taj dio njegova arogantnog i nasilničkog karaktera nisam prepoznala prije braka. Nažalost, ubrzo su svađe završavale prvo pljuskom, a zatim i teškim batinama.
Nadala se - prestat će
Gotovo sedam godina trajalo je to maltretiranje koje je Lucija trpjela radi djece. Nadala se da će to jednom prestati, nadala se da će muž shvatiti vrijednosti braka i potrebe zajedničkog i smirenog života, no to se nije dogodilo. Kada priča o batinama koje je preživjela, glas joj postaje tih i drhtav, gotovo preplašen, s velikim naporom izvlači najružnije slike svog života, slike koje je duboko potisnula u duši i koje izazivaju nepodnošljivu bol kada ih se opet prisjeća. Suze počinju nezaustavljivo teći, bez jecaja, u šapatu strašnog svjedočanstva:
- Počinje pljuskom, a zatim udarac šakom u glavu. Pala bih na koljena, klečeći ga molila da prestane, ali on se nije obazirao. Vukao bi me po podu držeći za kosu, čupao bi mi pramenove, molila sam ga da mi to ne radi, ali nije pomagalo. Bacio bi me na pod. Ponovo udario šakom u glavu, a zatim i nogom u tijelo. Ne znam koliko puta. Od straha i nevjerice počela bih vikati i moliti. To bi ga iživciralo pa je udarao još jače.
Ni šutnja nije pomogla
- Drugi sam put - nastavlja Lucija - šutjela. Onda mu se nije dopalo to što šutim. Ni to mu nije pasalo, pa je opet slijedio udarac u glavu. Sve bi mi se zacrnjelo u glavi, a zatim zujalo. Nisam mogla razmišljati. Ne možeš sve što se događa ni shvatiti. Od udarca u glavu znala bi mi puknuti kapilara u oku. Držao bi me za ruke iznad laktova i stiskao dok mi ruke ne bi utrnule. Zašto se nisam branila? Nije vrijedilo, kada sam se branila, bilo je još gore. Jednom me bacio niz stube, da se nisam uspjela uhvatiti, slomila bih se.
Suze ne prestaju
Samo prepričavanje tih događaja pretežak je teret koji u Luciji iznova izaziva bol i strah. Počinje plakati, suze ne briše, nastoji u sjećanje dozvati još koju od crnih slika, no jedna je gora od druge, svaka donosi novi stres u kojem se to krhko tijelo trese kao da se batine ponavljaju tu pred nama.
Jedinu podršku Lucija je imala kod svojih roditelja, kamo se sklanjala nakon svakog premlaćivanja. No, nakon mjesec dana vraćala bi se pod isti krov sa svojim mužem, uz njegova obećanja i zaklinjanja da se to više neće ponoviti. A želja za očuvanje obitelji bila je jaka. I tako je to trajalo dulje od šest godina - premlaćivanje, mjesec dana kod roditelja, tri mjeseca normalnog braka, pa opet batine. Išla je i psihijatru, nadala se da će liječnik nagovoriti njezina muža da prestane, ali uzaludno.
- I konačno sam jednom shvatila da sam ja normalna osoba, da nisam ni za što kriva. Stekla sam samopouzdanje i s djecom se uputila u Caritasovu kuću. Sada smo pred rastavom, on se nada da ću mu se vratiti, no ja namjeravam samostalno živjeti i odgajati svoju djecu. Želim živjeti bez straha od bijesnog premlaćivanja, bez straha od užasnih batina i bez straha da će moja djeca jednoga dana ostati bez majke koju je njihov otac zatukao - odlučna je gospođa Lucija.
Duško Tadić
