Sve je počelo zbog Radiotelevizije Srbije, koja je odbila objaviti demanti na tvrdnje izrečene u svojim informativnim emisijama, a koje je tražila tada najjača oporbena stranka – Srpski pokret Obnove Vuka Draškovića. Zbog odbijanja Drašković je zakazao miting oporbe na beogradskom Trgu Republike, na kojem je zahtijevana ostavka direktora i četiri urednika "TV Bastilje", kako je oporba podrugljivo zvala jednu od glavnih okosnica ratnohuškačkog režima u Srbiji.
Miloševićev režim odgovorio je silom i vodenim topovima, izvevši u noći između 9. i 10. ožujka i tenkove na ulice; u prosvjedima su poginuli jedan prosvjednik i jedan policajac. Slobodan Milošević u prvom je komentaru prosvjednike nazvao "snagama kaosa i bezumlja", što je ušlo u svakodnevni govor kao fraza.
Zabranjen je rad neovisnim medijima poput novoosnovanog B-92 i televizije Studio B; na radiju Studija B, neovisnog od 1970., policija je zabranila bilo kakvu govornu emisiju i postavila svoje ljude u studio da nadziru situaciju, ali su lukavi voditelji cijele noći koordinirali kretanje povorke prosvjednika izborom glazbe koju su puštali, npr. kad je trebalo krenuti prema Savi , pustili su "Take Me to the River" Talking Headsa, ili kad je trebalo izvijestiti o nepovoljnom ishodu fizičkog obračunavanja s policijom, Clashov "I Fought the Law and the Law Won"...
Oko 50.000 prosvjednika nekoliko je dana na Terazijama tražilo puštanje u međuvremenu uhićenog Draškovića iz zatvora i ostavke televizijskih čelnika... Jedna od najčešće prepričavanih anegdota iz tih burnih dana je da su beogradski homoseksualci preko radija tražili od prosvjednika da prekinu sa skandiranjem "Slobo, pederu" jer ne žele da se s njima povezuje vlastodržac s čijom se politikom ni oni ne slažu. Budući da još nije izbio otvoreni rat, i jedna delegacija hrvatskih studenata iz Zagreba pružila je podršku srbijanskim studentima. Voditelj prosvjeda bio je poznati glumac Branislav Lečić, kasnije, nakon pada Miloševića, i srbijanski ministar kulture.
Srbijanski je režim 11. ožujka organizirao na Ušću "kontramiting" na kojem su govorili čelnici SPS-a i JUL-a, a na kojem su gotovo isključivo sudjelovali umirovljenici.
Prosvjednici su se poslije četiri dana razišli, nakon puštanja Draškovića iz zatvora i nominalnog ispunjenja njihovih zahtjeva, ali u tamošnjoj se politici malo što promijenilo i svi znamo kakva je bila prva polovica devedesetih. I sam Drašković, kojeg je Milošević smatrao najozbiljnijom prijetnjom svojoj vlasti, politički je toliko šetao od ratnohuškačke do pomirbene politike da na pitanje o tome kakvi su njegovi stavovi ponekad nije trebalo gledati na kalendar nego na sat.
No, "devetomartovci" su pokazali da postoji i "druga Srbija", ona koja se s Miloševićevom politikom ne slaže; veliki broj njih kasnije je, devedesetih, jednostavno odustao od Srbije i emigrirao, lišavajući Srbiju velikog broja najsposobnijih i najobrazovanijih ljudi. Nakon brojnih žestokih prosvjeda Slobodan Milošević konačno je svrgnut 2000. godine. Umro je u zatvoru u Haagu čekajući suđenje zbog ratnih zločina. Svojom vladavinom nanio je nemjerljivu štetu ne samo zapadnim susjedima nego i samoj Srbiji koja se još uvijek oporavlja od političkih, moralnih i ekonomskih posljedica krvavih devedesetih, a taj oporavak dodatno je otežalo ubojstvo Zorana Đinđića, jednog od onih koji su govorili okupljenima na prosvjednima na Trgu Republike u ožujku 1991.
Ovo nisu bile nikakve demokratske snage. Ovo su bili isti velikosrbi koji su klicali pohodu na Hrvatsku. Svi su oni bili htjeli komadati Hrvatsku. Drašković, SPO, SNO, radikali, svi su oni bili MILITANTNIJI od Miloševićeva SPS-a, samo je Drašković bioo oprezniji na jeziku od Vojislava Šešelja, koji se otvoreno razmetao. Ne zaboravite tko je organizirao ČETNIČKE DOBROVOLJCE. Nisu samo Šešelj, Milošević i Ražnatović. Ne zaboravite tko je organizirao velikosrpske PARAVOJNE POSTROJBE koje su išle u pohod na Hrvatsku. Ove demonstracije su bile paravan za svijet. Da naivci povjeruju kako \"postoji neka demokratska Srbija\". Te demokratske Srbije NIKAD NIJE BILO. Nitko nikad od njih nije naveliko danima masovno demonstrirao kad su razarali Vukovar, Osijek, Zadar, Dubrovnik, Gospić, Karlovac. Nego su svi oni bacali cvijeće na tenkove koji su išli na Hrvatsku. Svi su oni htjeli nas istrijebiti ili prognati.