Da je za studentskih prijava, klasifikacijskih ispita i upisa na fakultete bilježena prodaja sedativa, sigurno bi količina obilno nadmašila sve prethodne mjesece ove godine. Da je ministar Dragan Primorac prije nastanka općenacionalne živčane napetosti rekao kako nitko neće ostati neupisan, kao što je nakon njezina nastanka rekao u Osijeku, mogao je smanjiti prekomjerno uzimanje lijekova za smirenje i nervozu koja se gotovo pretvorila u nacionalnu histeriju.
Čim su počeli nervoza, prepirke, negodovanja, graje i svađe oko upisa djece branitelja, nekako je bilo razumno očekivati da će se resorni ministar pojaviti na nacionalnoj televiziji i objasniti što se kani te pokušati umiriti i roditelje i buduće studente. Šutjela je i Vlada, kao da nije riječ o njezinu zakonu! Od primitka zahtjeva za ispitivanje zakonitosti tog Vladina zakona šuti i Ustavni sud!
Je li dio budućih studenata i njihovih roditelja trebao doći do ruba živčanog sloma pa da se Vlada ipak sjeti kako bi se moglo naći nekih novaca, pa da ministar ipak obeća da "nijedno dijete neće ostati neupisano"? Sada vjerojatno mogu odahnuti i suci Ustavnog suda i mimoići vremenski tjesnac bez stresa. Ali ako suci i odluče da je zakon pravedan, a Vlada ne osigura dodatne novce kako bi mogli studirati i "privilegirani" i "diskriminirani", cijela će se nervoza ponoviti i iduće školske godine.
Kao što nam se često zbiva, i ovoga je puta osjetljiv i zaguljeni poblem krajnje zlobno reduciran i manihejski sveden na "crno i bijelo". U krajnjem: na "hajku na branitelje" i "atak na znanje"! Bivši ratnici i njihove obitelji osjetljiviji su dio populacije i sigurno su ih povrijedila predbacivanja i zamjerke da im se djeci daju povlastice "kakve nisu imali ni partizani". Kao što je i roditelje koji nisu ratovali ozlojedilo ako su im sin ili kći ostali ispod crte ili neupisani, a da to po ocjenama nisu zaslužili.
Razloga za ljutnju imaju i jedni i drugi. Roditelji su osjetljivi na svoju djecu, pogotovu na neke njihove šanse za budućnost, pa je i njihova ljutnja nekako prirodna. Zakon je potencirao stare, a uzrokovao nove društvene i političke diobe. Kao što je za upisne nervoze porasla upotreba sedativa, sigurno je porasla i nesnošljivost prema nekadašnjim ratnicima. Nje je bilo i prije, no sada je sigurno veća.
Nervoza koja se počela pretvarati u histeriju pokazala je da vlast nije uspjela ujediniti načelo pravednosti i tzv. pozitivne diskriminacije. No s malo više snošljivosti i dobrohotnosti ipak su svi mogli zaključiti da nije isto rasti bez oca, kao prognanik, u ratom razorenoj obitelji, ili učiti uz oca koji ima PTSP, ili pak živjeti i učiti u sređenijim obiteljskim prilikama.
Shvatilo bi se i da se većina dragovoljaca i drugih ratnika nije išla boriti samo protiv bahatih agresora nego i za pravedniju Hrvatsku.., pa i pri upisu na fakultete. Shvatilo bi se također da je razložna ljutnja svakoga roditelja koji nije bio ratnik ako mu se kći ili sin ne mogu upisati unatoč godinama ulaganu trudu, darovitosti i ocjenama. Zar se i roditelje i buduće studente trebalo dovesti do ruba ludila da bi se na kraju, kada je prijetilo da se prijeđe i taj rub, ipak našao način da svi budu zadovoljni. Nije valjda da je to zato da bi se netko, kad je počela nestajati svaka nada, pojavio kao spasitelj? Upisati sve sigurno jest rješenje trenutačnog problema.
Kao što imamo manjak visokoškolovanih, imamo i manjak studenata. Ali ako ih sada sve upisuju samo da bi se riješio sadašnji problem, pravi će problemi nastati tek kada završe studij. Ako je tako, onda je to neiskreno, palijativno i neodgovorno. Koliko će tek tada porasti prodaja sedativa?
