Svake godine u ovo doba, u vrijeme komemoracija u Jasenovcu i na Bleiburškome polju, u Hrvatskoj nastupa specifična prošlonosna mobilizacija. Sami su termini po mnogo čemu neobično odabrani u Jasenovcu se (jednako pogrešno kao i Međunarodnim danom sjećanja na holokaust) obilježava trenutak poslije kojega više nije bilo zločina, kod Bleiburga trenutak poslije kojega zločini počinju. No, bitno je drugo: ritualno se otvaraju stare rane.
Budući da je riječ o (razmjerno) nedavnoj prošlosti, to izaziva burne reakcije neposredno (ali i posredno) pogođenih, dodatno zaoštrene rečenim ritualima. Razlog je, čini se, ponajprije u tomu što se komemoracije doživljavaju kao odlikovani objekti aktualnih ideologizacija, ali i kao simboli za koje se neprijeporno zna kome zapravo pripadaju. Jedna je strana uvijek pogođena "pretjeranim" inzistiranjem na ustaškim zločinama i frustrirana desetljećima propagande prije 1990., druga pak "kvarenjem ugleda antifašista" i desetljećem propagande poslije 1990.
Nije pritom riječ tek o političkim ideologijama; u Jasenovcu se, prigodom komemoracija, primjerice, godinama nije pojavljivao katolički svećenik, kod Bleiburga ni danas nije moguće vidjeti pravoslavnoga sveštenika.
Te su diobe možda razumljive (nikako i razumne) s obzirom na postojeće socijalne i svjetonazorske podjele ono što je, i u tom kontekstu, teško razumljivo jest drečeća diskrepancija između obvezatno korištenoga prigodnog jezika "žaljenja za svim žrtvama" i njihova faktičkoga potpuna zanemarivanja. A riječ je, zapravo, ponajprije o tomu da se potvrdi "naša" pozicija, "njihovoj" nasuprot. Da se, primjerice, smatra skandaloznim to što se "naša" potpredsjednica Sabora pojavila kod "njihova" Bleiburga (s implikacijom da je Sabor zapravo HDZ-ova prćija). Da se, primjerice, na OTV-u postavlja anketno pitanje treba li Tita (dvadeset pet godina poslije smrti?!) procesuirati pred međunarodnim sudom (uz urednikovu pravnu nepismenost dobro pristaje i činjenica da ne zna ni približno kako se piše ime grada u kojemu se sud nalazi), itd.
Žaljenje za žrtvama, pa i ritualno "štovanje" koje se često izriče, funkcionira pritom ne samo unutar dnevnih ograničenja nego i uz potpuno nerazumijevanje značenja pojma. Govori se tako neprestance o "nevinim žrtvama", kao da bi, recimo, ubojstvo Pavelića negdje iza Bleiburga da je imao solidarnosti ostati sa svojima bilo izvršenje pravednosti, a ne tek jedno od masovnih smaknuća.
Značajka je i značenje žrtve ovakvih masovnih likvidacija u njezinoj slabosti; ona nije postala žrtvom ni zbog kojih drugih svojih osobina (uz uvjet da je prethodno svjetonazorski određena skupna karakteristika onih kojih se treba "riješiti"). Odatle slijedi potreba sućuti sa žrtvama i uvažavanja prava njihovih porodica (nasuprot učestaloj frazi, ove žrtve nemaju obitelji, jer ni s kime više ne obitavaju).
Sućut spram žrtava može se doista jednostavno demonstrirati time da se javna simbolika primjeri baš njima (a ne nama današnjima). To pak znači da na Bleiburškome polju ustaške uniforme treba moći razumjeti (i tolerirati) kao oznaku žrtve. Da komemoraciju u Jasenovcu ne bi trebalo započeti himnom koju su logoraši morali slušati u mukama. To, naravno, ne znači zaborav činjenice da je ustaško znakovlje u bitnome simbol koljačkoga režima i ideologije, nego uzimanje u obzir činjenice da je nakon Bleiburga bilo oznakom (dijela) onih koji su masovno pobijeni. To, naravno, ne znači otklanjanje hrvatske suverenosti preko himne (rijetko benigne među europskim himnama), nego (privremeno) prihvaćanje pripadnosti Jasenovca žrtvama, a ne komemorantima.
To je prihvaćanje perspektive žrtve kao nadređene onoj suvremenika, znak pripravnosti današnjih da žrtvuju dio svoje vrijednosne popudbine kao izraz sućuti spram žrtava. Otklanjanje je ovakva stajališta, s druge strane, nedvojbeno posve legitimno (posebice u ideologijskome ključu). Radikalni antifašist ili patriot imaju druge prioritete, spram žrtve se odnose nužno frontovski i tako nastavljaju ratne igre u, na izgled, suvremenome obliku.
