Svi konflikti i sve frustracije koje su razdrobile hrvatsko društvo postoje zbog toga jer je ova država stvorena na zločinu. Tvrdnja može biti šokantna samo slijepim apologetima domoljubnog bezumlja koji na pogrešnim mjestima traže krivce za nezaustavljivu učestalost nacionalnih poraza. Zbog zločina koji je perfidno utkan u samu srž sustava ne može doći do prijeko potrebne katarze. Da, zločin se, naravno, dogodio u ratu, možemo ga čak u neku ruku kvalificirati i ratnim zločinom, ali ne mislim pisati o fizičkim likvidacijama, nego o dugoročnim eliminacijama bilo kakvih njihovih šansi za preživljavanje. Vapaji o imperativu čuvanja digniteta rata višestruko su besmisleni. Najprije, ako se već govori o ovom posljednjem obrambenom, onda se treba zapitati kakav je on suštinski bio ako mu se dignitet mora posebno čuvati. Dignitet ili postoji ili ne – premda kako uopće zamisliti instituciju rata s dignitetom.
A upravo se rat dogodio u trenucima obračuna interesnih krugova s onime što se nekada zvalo društveno vlasništvo, nad kojim je počinjen zločin bez premca u novijoj povijesti. Dobro znam da svaka prvobitna akumulacija kapitala donosi krvave obračune, tešku grabež i redistribuciju moći i bogatstva. U Hrvatskoj se sve to dogodilo u ratu koji je služio kao dinamična emocionalna kulisa za hladnu i beskrupuloznu pljačku što se odvijala u osjenčanoj pozadini, a u stvari prvoj liniji prave fronte. Ratno stanje nije imalo za prioritet obranu nacionalnog prostora, nego uspostavu kapitalističkog zida smrti u kojem će se isključivo suludom brzinom vožnje u krug hvatati sve više i više pozicije. Sada smo u tom mahnitanju dovedeni do ruba i po njemu kružimo s vrlo izglednim šansama da odletimo u vražju mater. U međuvremenu, ono što je nekad bilo naše, postalo je nečije i ta duboka nepravda šokantno se utkala u sve pore društva.
Ljudi je osjećaju instinktivno, ona nije jasno definirana, nema autentičnu političku artikulaciju, a sve političke stranke koje postoje u ovoj državi zadužene su da je nikada i ne dobije. Međutim, narod je grozničavo traži, što se najbolje ogleda u naglom i nelogičnom uzletu pojedinih stranaka za koje se u prvi mah naivno povjeruje da bi mogle biti njegov autentični glas. A hrvatske političke stranke su kao bespilotne letjelice – tehnološka su činjenica, zauzimaju i stanovit prostor, ali bez postojanja ikakvog inteligentnog sadržaja iznutra i s namjenom i sposobnošću da načine golemu štetu na područje na koje su lansirane. Oni koji u mračnim sobama drže njihove upravljačke džojstike oni su koji plaćaju i njihova pogonska goriva. Znate, pitanje korupcije ne rješava se privođenjem Sanadera ili Bandića. Ne, oni, ako im se i utvrdi krivnja, nisu uzrok, oni su posljedica korupcije. Ne znam jeste li primijetili kako se, u Bandićevu slučaju, iznenada zašutjelo o sumnjama u transparentnost doniranja izborne kampanje. Čija imena stoje iza tih donacija i do koga bi dovelo potpuno razotkrivanje? Filozofija korupcije nastaje baš tu. Novac koji se strankama u masnim količinama od velikih sustava i pojedinaca uplaćuje uoči izbora, a na ime donacija, ne osigurava pobjedu, nego osigurava kapitalizam.
Zar još uvijek netko stvarno misli da će izbornog pobjednika odlučiti broj plakata po kandelabrima ili količina idiotskih spotova na televizijama. Novčanim donacijama ne stvaraju se izborni pobjednici, nego postizborni dužnici. Stoga se i izvor koruptivnosti ovog društva nalazi u rukama onih koji su nasilno preuzeli društveno vlasništvo. To je bio istinski zločinački pothvat i, sve dok se do samog prapočetka stvar ne istjera na čistac, hrvatsko društvo neće moći doživjeti potrebnu katarzu. Najava šefa DORH-a o obračunu s lokalnim šerifima opasna je jer istrage udaljava od epicentra korupcije. Istodobno se i dalje pumpa nacionalno mahnitanje budući da je puno lakše i svrsishodnije mrziti prosječnog Srbina nego stati na put ispodprosječnom hrvatskom kapitalistu. Nepravda i nelogičnost su naša stvarnost i zato je narod nesretan, bezvoljan, rezigniran i dezorijentiran. Idealan za manipulaciju. To su posljedice života u sustavu nepravde. Nijedna istraga ne slijedi trag novca do kraja, nego se zadrži na unaprijed određenim sporednim činovničkim ulogama u igri povijesti koju je Marx definirao da počinje kao tragedija, a završi kao farsa. Ili obrnuto? Ma svejedno. Zločin koji je počinjen ne zastarijeva, ali može li kapitalistički aparat uhapsiti sebe samog?! I dok će krivci živjeti od njega, većina mora živjeti s njim. Praveći se da su nam supstanciju koju su stvarali naši očevi potpuno opravdano oteli oni koji su Hrvatsku voljeli toliko da su je morali imati cijelu.
>>Bi li Fred Matić bio bolji ministar u HDZ-ovoj vladi?
>>Kako su Hrvati nazivali fellatio prije otkrića duhana
