Sve je jasnije da se neki od temeljnih društvenih problema neprestance
opetuju i zato što ne postoji ni okvirni konsensus o načinima njihova
rješavanja. Dio bi toga okvira trebao počivati na usuglašenoj
dopustivosti metoda koje ovo rješavanje potrebuje, o tomu, riječju, što
se pritom naprosto ne smije. No, do toga se, očito, ne dospijeva. O
razlozima se ovoga konstitutivnog nedostatka hrvatske javnosti
može naširoko razglabati, a to se i čini najčešće na način
plitkoga moraliziranja. Pritom se ozbiljna problemska razina svagda
iznova naprosto zabašuruje.
Ta je bitna razina razvidna ponajprije u nedostatku profesionalne etike
koji karakterizira niz javno profiliranih struka. Recentni skandali to
paradigmatički pokazuju. Javnost se tek umjereno čudi odvjetniku koji
krši temelje svoje profesije, generalu koji naređuje likvidacije
"ekstremista" (prije oružane akcije), liječnicima koji uzimaju mito,
profesorima koji prepisuju (zapravo: prevode) desetke stranica tuđih
tekstova (ne navodeći izvornike), pravnicima koji bi dokinuli institut
zastare... Mnogo se prije osjeća javno zadovoljstvo što su ti (i drugi)
"slučajevi" konačno potvrdili ono što se oduvijek "znalo".
Moralni cinizam prevladao je u javnosti na užas dežurnih
dušobrižnika kao više-manje logična reakcija na prethodnu
kompoziciju domaće javnosti. Jer, u 90-ima je javnost praktički
bezizuzetno životarila pod pritiskom masovne patriotske
atmosfere. Neupitno je vrijedilo devetnaestostoljetno amerikansko
načelo "My country, right or wrong!". Odista, domovina je za
gotovo sve bila važnija od razlikovanja pravoga i krivoga,
dobroga i lošega. Ključna je odrednica bila "naši" (neki je dan na
televiziji jedan od svježe podgrijanih polit-generala, misleći starim
pojmovljem, to opet pokazao, rekavši: "Tamo su bivši komunisti, ali
ipak hrvatski orijentirani..."); sve su druge kvalitete ispadale
sekundarnima.
Zbog toga Hrvatska i dandanas ne bilježi ozbiljne umjetničke ili
znanstvene polemike; velika većina recenzija i kritika govori o
"briljantnim", "izuzetnim", čak "kultnim" izložbama, koncertima,
knjigama, radovima, itd. (jer radi se, ipak, o "našima" onih
"drugih" uglavnom više i nema), kao da to domaća produkcija odista može
ostvariti. Zbog toga se u javnosti u kojoj o ozbiljnim temama
prijepora nema konstitutivna napetost može održavati samo
posredovanjem crne kronike (već je i Dnevnik HRT-a uobičajio počinjati
vijestima toga tipa, a dnevni je tisak gotovo nezamisliv bez dnevnoga
obroka sočnih razbojstava, ubojstva, i sl.).
Za razliku o pristojnijih sredina u kojima se ne objavljuju ni imena
osoba stradalih u prometnim nesrećama (već i stoga što policija ne može
uvijek na brzinu pronaći srodnike), kod nas je normalno presuđivati
žrtvama ubojstava u trenutku u kojemu njihove leševe tek odvoze u
mrtvačnicu (neki je dan, primjerice, na televiziji objavljeno puno ime
ubijenoga građanina koji je, kako je odmah rečeno, "seksualno
iskorištavao maloljetnoga susjeda" možda i jest, no ostaje
neodgovorenim kako su novinari nekoliko sati nakon ubojstva jednoznačno
ustanovili da se radi o nužnoj obrani, a ne o ubojstvu, tko im je od
ovlaštenih dao te podatke, gdje su bili urednici, itd.).
"Istočni grijeh" hrvatskoga novinarstva seže, međutim, dalje u
prošlost: na današnji dan prije 15 godina (a ni u idućim danima)
nijedno hrvatsko uredništvo nije smoglo snage objaviti da je Vukovar
pao. Datum koji se danas komemorira ne odgovara stoga stanju svijesti
većine hrvatskoga pučanstva u vrijeme samoga zbivanja. Novinari, eto,
odlučiše da su prvo Hrvati, pa tek onda profesionalci. Možda su
vjerovali da bi "ta vijest potkopala javni moral", možda se, ipak,
radilo o nečistoj savjesti onih koji nisu bili učinili koliko je
trebalo, možda o navikama iz staroga sustava... No, činjenica ostaje.
Još je pogubnije današnje prešućivanje godinama uvriježene prakse
prešućivanja. Od stanja Tuđmanova zdravlja do međunarodnoga sporta sve
je bilo pod pritiskom javno obvezatnoga patriotskog svjetonazora (HRT
nije tada čak niti prenosio finale Međunarodnoga prvenstva Francuske u
tenisu kako bi gledateljstvu uštedio šok očekivane pobjede
tadašnje Jugoslavenke Monike Seleš nad Njemicom Steffi Graf).
Dokidanje ovakva prešućivanja neprofesionalnoga (zapravo: nemoralnog)
ponašanja omogućit će tek da se pojedine profesije vrate vlastitim
temeljnim funkcijama. A onda, eventualno, i domaća javnost.
Za-pravo
