Sustavne odbijenice potencijalnim kandidatima za dekana/ dekanicu na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, svaljivanje krivnje za sve glasnije prozivke profesora na raznim fakultetima za seksualno zlostavljanje, niz financijskih odluka koje se tiču cijelog Sveučilišta, bez inicijative za njegovo poboljšanje – sve se to u velu pandemije događa na najvećem zagrebačkom Sveučilištu.
Glavnog i odgovornog, rektora Damira Borasa, ne uznemirava kriza oko seksualnog zlostavljanja, a trebao bi upravo on stati u obranu dostojanstva studentica i ući u jasniju bitku kako bi motivirao sve profesore da ustanu protiv “predatora” u vlastitim redovima. Bilo bi to dovoljno, ali nije se dogodilo, jer još je u prosincu i sam rektor Boras za studenticu generacije kazao da je – lijepa.
Osudila ga javnost, ali on sam sebe nije. Nije ni u ranijim aferama. U vrijeđanjima i omalovažavanjima onih koji mu nisu po volji doista je, uz rektorsku, zaslužio još pokoju titulu. Logika je jasna: kad može on, bez posljedica, komentirati izgled studentica, onda valjda i svi ostali profesori to mogu. Mogu unutar zidova svojih kabineta prijeći i sve ostale granice.
I tu više nije riječ o samom Borasu, nego nam to nešto govori i o cijeloj akademskoj zajednici koja još uvijek iz prikrajka čeka tuđu reakciju i inicijativu, neki jasniji dokaz. A ne može ih biti više. Ti su dokazi sada glasni da glasniji ne mogu biti. Profesori s visokim akademskim titulama skrivaju se pod izlikom anonimnih prijava – nepotpisane su pa su nevažeće.
Sudeći po reakciji akademske zajednice, nisu se ni dogodile. Šutnja je u tim krugovima zlato. Samo tako dekani mogu ostati dekani, a profesori profesori, jer gadno je zamjeriti se rektoru Borasu, predsjedniku akademske države
Kriv je gobo....