Gotovo se svaki put iznova uvjerim kako je putovanje otkrivanje da su svi u krivu kada su u pitanju tuđe zemlje.
Nakon boravka u Kartaheni (u tom je karipskom, kolumbijskom gradu snimljen čuveni „Zeleni dijamant“), iz koje sam obišao više otoka, Karibi su mi (za)ostali u sjeni našeg Cresa, Korčule, Mljeta, Hvara, Visa, Dubrovnika…
Australske ili novozelandske „dijamantne“ plaže nisu ni do gležnja, primjerice, bolskoj ili lubeničkoj. Bogata me azijska kuhinja razuvjerila da nema bolje i raznolikije hrane od naše, domaće, a Amerika, bilo Bushova, bilo Clintonova, bilo Obamina, da se u demokraciji u nju moramo ugledati.
Rat s Armencima
Remark me vrlo rano, kao klinca, opio Parizom, ali je prvim posjetom glavnom francuskom gradu i prvim doticajem s atmosferom Rima nestalo knjiško-pariške čarolije. Najviše se pak zabluda iz dana u dan širi, čak i iz pera poznatih pisaca, o Bliskom istoku te zemljama (Srednje) Azije i Afrike.
Te zablude pokušava razbiti Amartya Sen u odličnoj knjizi „Identitet i nasilje – iluzija sudbine”. Najbolje se (raz)uvjeriti ne samo knjigom, nego (i) putovanjem. Jer svijet je poput knjige; oni koji ne putuju pročitali su samo jednu stranicu, a oni koji putuju pročitali su ne jednu knjigu, nego čitavu, pozamašnu biblioteku.
Povijest Srednje Azije povijest je sukoba, ratova, ubojstava, raseljavanja, pokoravanja i oslobađanja. Oslobađanja od tuđinskih, bilo svjetovnih bilo vjerskih vlasti, oslobađanja od tiranina-krvoloka s kakvim su se susretale (za)karpatske zemlje bivšeg SSSR-a. Jedna od njih je i Azerbajdžan, smješten na južnom Kavkazu, s izlaskom na Kaspijsko (slano) jezero (more), dva i pol puta veće od Jadrana. Azerbajdžan i Azeri (kojih je devet milijuna, uz samo 160 tisuća neazera, Armenaca i Rusa) imali su tu nesreću da su iskusili svu okrutnost staljinizma.
Ni nakon Staljina Azeri nisu stekli slobodu. Željezna se zavjesa s azerbajdžanskih granica počela pomalo dizati tek dolaskom Mihaila Gorbačova, koji je, kao generalni sekretar Komunističke partije SSSR-a (od 1985.), pokrenuo politiku perestrojke i glasnosti. I prije razlaza s Rusijom, u Azerbajdžanu je (1988.) izbio rat, rat za Nagorno Karabah između Azerbajdžana i većinskih Armenaca iz Nagorno Karabaha, koje je pomagala Armenija.
Rezultat šestogodišnjeg rata i etničkog čišćenja više je od milijun izbjeglica; 800 tisuća Azera s Karabaha i 230 tisuća Armenaca iz Azerbajdžana. Ni nakon primirja koje je posredstvom Rusa potpisano 1994. problem Karabaha i izbjeglica nije riješen. Iako su Armenci s Karabaha izglasali samostalnost od Azerbajdžana, njihovu republiku ni 20 godina nakon odcjepljenja nitko nije priznao.
A kako Karabah opstaje?
Zahvaljujući pomoći Armenije. Kao što Južna Osetija i Abhazija, do 2008. pokrajine u sklopu Gruzije, opstaju zahvaljujući prvo vojnoj intervenciji Rusa, a potom i stalnom sponzorstvu Rusije tim dvjema samoproglašenim republikama.
Iako je od prvog posjeta Azerbajdžanu i glavnom, (po službenim podacima 2,5-milijunskom, a po neslužbenim izvorima 4-milijunskom) gradu Bakuu prošlo osam mjeseci, na putu od modernog aerodroma do hotela opažam promjene. Uz cestu koja vodi do Flame Towersa, futurističkog trokrakog zdanja u kojem je i hotel Fairmont, gradilište je do gradilišta. Ujesen započeta gradilišta već su nastanjena. I sve su zgrade toliko osvijetljene da stječete dojam kako će se svaki čas razdaniti.
Baku zato i zovu grad svjetla ili gorući grad. Naziv je to koji nije „bez vraga“. Naime, tragovi ljudskih naselja u Azerbajdžanu potječu iz mlađeg kamenog doba i u davnoj je povijesti tog dijela Kavkaza stanovništvo vjerovalo u – goreći izvor nafte! Klanjali su mu se kao bogu.
Je li se išta promijenilo od davnina? Nije.
Ni na našim, europskim, a ni na (za)kavkaskim prostorima. I danas se klanjamo nafti ili (za mnoge) bogu novcu koji je postao svemoćan, moćniji od atomskih bombi.U Azerbajdžanu i danas i te kako vjeruju u moć nafte (i plina), zahvaljujući kojoj su od sirotinje postali zemlja u usponu, zemlja iz koje su do devedesete Rusi iznosili sve što je vrijedno i nadasve profitabilno. Prije dvadesetak godina prosječna plaća Azerbajdžanaca bila je 13 eura, a danas je 450 eura (službenici u parlamentu zarađuju oko 800 eura, čistači 300 eura…). S
tim da u obitelji radi dvoje, i muž i žena. A što se može kupiti za 450 eura? Azeri za taj novac mogu kupiti daleko više nego Hrvati, jer, primjerice, litra benzina stoji tri kune, gotovo 400 posto manje nego u Hrvatskoj. Jeftinija je hrana, pogotovo voće i povrće. Jeftinije su usluge. Zato i nije čudno što u vrijeme sedmodnevnog boravka u Bakuu (kao voditelj izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini OESS-a uz Romanu Jerković i Frana Matušića sudjelovao sam u radu ljetne konferencije čija je središnja tema bila kriza u Ukrajini, odnosno odnos Ukrajine i Rusije) nisam na ulici susreo nijednog prosjaka.
Nasuprot tomu, u (pre)bogatoj Europi, u europskim metropolama, sve je više prosjaka. Još prije nekoliko godina na bruxelleskim ulicama prosjak bi bio egzotična pojava, a danas je u Bruxellesu sve više ljudi koji noću spavaju pod mostovima, a danju prosjače. A ne prosjače iz sporta. Kao što se u zemljama Srednje Azije – a bio sam u većini – ne suzdržavaju od prošnje zbog ponosa.Kada razgovaram o standardu ne samo Norvežana, nego i Kazahstanaca, Turkmenistana ili Azerbajdžanaca, često čujem komentar: „Lako njima, oni imaju naftu i plin!!“ Točno. Raspolažu prirodnim bogatstvima, izvoz plina i nafte omogućuje im velik profit. Ali nemojte smetnuti s uma da na tzv. Zapadu, u Europi, u SAD-u, nikad nije ostvareno više profita nego upravo u vrijeme krize. I nikad nije manje ljudi ostvarilo više profita. I nikad nije bilo više prosjaka na europskim i američkim ulicama. I nikad u SAD-u nije bilo više hranjenih na točkice.
Uostalom, i u vrijeme SSSR-a u Azerbajdžanu je bilo nafte i plina, ali od toga puk nije imao baš neke koristi.
Danas u zemlji – po poimanju zapadne kulture – ograničenih sloboda ili ograničene (ne)demokracije građani žive sve bolje. Zato su šesterotračne ceste zakrčene skupocjenim automobilima. Stari, nakon Oktobarske revolucije i u vrijeme staljinizma i komunizma sklepani kvartovi ruše se i grade se nove zgrade, moderni neboderi sa suvremenim stanovima. Za sto četvornih metara ruševne kućice ili stana država daje sto četvornih metara novog stana. Ili, ako nećete stan, 1500 eura po četvornom metru što je za Azerbajdžan odlična cijena.
Alijev veliki vođa
U ovom je trenutku u Bakuu u gradnji 700 nebodera! Trenutačno se u Azerbajdžan investira 28 milijardi dolara, a u posljednje desetljeće i pol u investicije je uloženo gotovo dvjestotinjak milijardi. A Azerbajdžanci investiraju u mnogim drugim pa i, naravno, europskim državama. Investiraju i u Crnoj Gori (u Herceg Novom grade veliki turistički kompleks), a zainteresirani su, kao i Kazahstanci, za ulaganje u Hrvatskoj. Ali nailaze za prepreke koje godinama ne uspijevaju preskočiti. Čini se da hrvatske vlasti, i one bivše i – pogotovo ova sadašnja – njihove milijarde ne žele.
Vlasti se ponašaju kao da je Hrvatska u debelom suficitu. Ipak, čini se da su posljednjih mjeseci uspostavljeni gospodarski kontakti između hrvatskih gospodarstvenika i Azerbajdžana te kako će se, uskoro, uspjeli smo doznati od hrvatskih diplomata, početi ostvarivati pojedini projekti.Flame Towers, u sklopu kojega su tri zgrade (poslovna, stambena i hotel), toliko je osvijetljen da izdaleka imate dojam da gori, plamenom različitih boja. Sobe su u hotelu prostrane, a kupaonice su veličine soba u lošijim hotelima. I sve je elektronički. I zastori i prozori otvaraju se i zatvaraju elektronički. Konferencijske su dvorane u hotelu modernog, oku ugodnog interijera, bez imalo kiča. Teretana je osrednje veličine sa svim osnovnim spravama. Naravno, hotel ima i unutarnji i vanjski bazen.
Doručak je obilan, s puno povrća i voća. Azerbajdžanske su trešnje fantastične; krupne, tamnocrvene i izuzetno slatke. Poslije svakog obroka nude vam raznovrsno voće, od trešanja do ukusnih jabuka, lubenica, dinja, krušaka, nektarina, bresaka, marelica… Hrana je vrlo slična turskoj, znači – od vrlo dobre do odlične, s tim da se u Turskoj rabi daleko više začina.Za tristotinjak parlamentaraca iz 57 zemalja večere su organizirali i predsjednik države Ilham Alijev, i predsjednik parlamenta Ogtaj Asadov i predsjednik vlade Artur Rasi-zade u reprezentativnim zdanjima. Predsjednik Alijev, koji je nesporni (veliki, mudri i voljeni) vođa, apsolutni gospodar, ugostio nas je u impozantnom Alijev centru (u kojem se organiziraju reprezentativne izložbe te održavaju elitni koncerti, a sve to vodi Alijeva kći, odnosno – unuka), izgrađenom u spomen na njegova oca, tvorca postsovjetskog Azerbajdžana. Za predjelo posluženi su raznovrsna riba i sir, potom azerbajdžanska juha, za glavna jela janjetina s krumpirom i ružmarinom te piletina s pilavom i sherryjem. Domaće crno i bijelo vino skromne je kvalitete.
Na večeri koju je u palači Buta priredio šef parlamenta Asadov sličan je, gotovo identičan meni, s daleko više voća i povrća te uz koncert odličnih glazbenika (s čim se slaže i profesionalni glazbenik, gitarist Matušić) i ples njihova nacionalnog ansambla (poput našeg Lada). Pri završetku večere pedesetak je parlamentaraca, uglavnom Mediteranaca, zaplesalo. Među njima i predsjednik Parlamentarne skupštine, Crnogorac, dvometraš Ranko Krivokapić (predsjednik crnogorskog parlamenta i voditelj izaslanstva Crne Gore), koji je u namještenoj, poprilično prljavoj izbornoj utakmici izgubio drugi mandat od Finca Kanerve, upetljana u više afera zbog kojih je smijenjen s funkcije ministra vanjskih poslova.
Političar s toliko putra na glavi ne bi prošao čak ni u Hrvatskoj, ali za Parlamentarnu skupštinu OESS-a, iza UN-a najveću međunarodnu organizaciju, Kanerva je bio, očito, dobar.Treća večera s domaćinom na visokom položaju, premijerom Rasi-zadeom, također je organizirana besprijekorno, s malo različitijim menijem. Umjesto vina odlučio sam se kušati njihovo pivo. I jedno – ne baš hladno, k tome još i odveć slatkasto – bilo mi je previše.
Nitko ne kopa po smeću
Pri razgledavanju grada, koji je kao i povijest Azerbajdžana pun suprotnosti i iznenađenja, muku smo mučili kako prijeći na drugu stranu ulice jer – kao i u Tbilisiju – nema ni traga pješačkim prijelazima. Ulicu s nekoliko prometnih trakova, i brzom, od Zagreba daleko bržom vožnjom, možete prijeći jedino pothodnicima. A oni su nekoliko kilometara udaljeni. Iskreno, riskiramo, kao i mnogi domaćini, trkom preko ceste.
Činili smo to, kao što vidite, uspješno (barem nešto političarima polazi za rukom). Baku ne obiluje vegetacijom, ali u njemu ima parkova, cvijeća, drveća i zelenila, istina, daleko manje nego, primjerice, u Istanbulu. U posljednjih nekoliko godina zasađeno je na desetke tisuća mladica. Starije se drveće ne obrezuje pa se hodajući nogostupom – ako ga ima – morate saginjati kako vam ne bi pokoja grana zapela u oku. Dobro je što se automobilom ne možete popeti na nogostup jer je viši od ceste i po pola metra, ali je starijima teško preskakati takve prepreke. No, kao i u mnogim drugim gradovima Srednje Azije, izvan najužeg središta grada i u Bakuu su nogostupi razrovani, neuređeni ili ih uopće nema. Iz hotela smo u sam centar grada – 15 minuta pješačenja – pješačili cestom jer nogostupa nije bilo.
Baku smo samo razgledavali i u dućane uopće i nismo ulazili. Azerbajdžanska valuta manat vrijedi kao i euro te je sve osim hrane – dakle, odjeća, kozmetika, pa i piće u restoranima – daleko skuplje od sličnih ili istih proizvoda u Istanbulu, koji smo, kao i za svih dosadašnjih obilazaka Srednje Azije, posjetili i na nekoliko sati osjetili atmosferu tog jedinstvenog grada. I naravno, kao i svi ostali putnici, na putovanjima najviše uživam dva-tri tjedna nakon što (pri povratku) raspakiram kofere.
Čega se najviše i najradije sjećam iz Bakua? Ljubaznih, nasmijanih ljudi koji su se čudom čudili kada sam ih pitao jesu li zadovoljni životom u Azerbajdžanu.
– A zašto ne bismo bili?! – uzvraćali su mi.
– Imamo posao, djeca nam idu u besplatnu školu, liječenje je besplatno, imamo krov nad glavom, možemo si priuštiti hranu i imamo dovoljno za režije! Zato nikog u Bakuu nisam vidio da kopa po kanti za smeće.
>>Više od milijun klikova! Spot o Hrvatskoj dobio 1. nagradu u Bakuu
>>Hrvatska ne upravlja turizmom, on joj se i dalje jednostavno događa
Znači, umjesto pivice popiju kriglu benzina!?