Dok se na svaki državni blagdan s govornica patetično prigodice mudroslovi o Hrvatskoj, uzgredice se političkom floskulom ("najzaslužniji za njezino stvaranje") spomenu i oni koji su je najzdušnije branili i za nju se borili. U spomenutu su frazu zgurani svi koji Hrvatsku nisu deklamirali nego su za nju živjeli, a mnogi za nju i umrli. U toj su floskuli zapravo svi oni zajedno obezličeni. Hrvatski su heroji anonimni.
Nečijom voljom i moći oni žive još samo u sjećanjima svojih obitelji, prijatelja i sudionika istih bitaka, te zakucima zajedničkog sjećanja tzv. malih ljudi. Ako je netko i postao znanim, ime mu se spomene samo prigodom malo kome poznatih državnih praznika. Hrvatski su heroji ili mrtvi, ili zaboravljeni, ili u Haagu. Mrtvih se sve slabije sjećamo, dok je spominjanje drugih proglašeno politički neumjesnim i diplomatski odioznim. Hrvatski rat za slobodu postao je suspektan, a ratni heroji podvedeni pod sumnju. Da su danas živi Damir Tomljanović Gavran, Blago Zadro, Predrag Matanović ili Andrija Matijaš Pauk i mnoštvo njima sličnih, moguće je da bi i oni bili prokazani i osumnjičeni.
U Hrvatskoj su gotovo ostvarene obje orwellovske inverzije. Kako ona: "istina je laž", slično i ona: "laž je istina". Ali nije se to dogodilo samo zbog nečije protuhrvatske zavjere nego i zbog hrvatskog nemara. Oni koji su stvarali Hrvatsku svedeni su na sudske osumnjičenike, a najugledniji hrvatski ratnici proglašeni palikućama, razvratnicima i sjecikesama!?!
Politički se moćni već dugo nerado javno sjećaju najzaslužnijih za Hrvatsku. Ako je suditi po otužnoj misi za domovinu, služenoj u zagrebačkom Svetom Marku, i ljudima koji i ne znaju čega je to znamen, onda se i Hrvatska sve slabije sjeća same sebe.
