Vic ide ovako: Europska unija uskoro će ići u dvije brzine, a mi ćemo u rikverc. Pred nama je, naime, sveobuhvatna reforma Europske unije, čije ćemo detalje saznati krajem ožujka, a koja predviđa preustroj EU po principu stvaranja “čvrste jezgre” zemalja koje će se snažnije integrirati i onih koje će ostati izvan tih integracija. Začuđuje indolentnost s kojom se u hrvatskoj javnosti prate te najnovije turbulencije unutar EU.
Ono što zabrinjava jest da ta indolencija svoje podrijetlo vjerojatno ima u odsustvu bilo kakve državne strategije kako da se suočimo s ovim najnovijom vanjskopolitičkim izazovom. To se moglo vidjeti i po nedavnoj anketi naših eurozastupnika, koji su uglavnom izrazili žaljenje i rezignaciju ovakvim razvojem događaja, koji je za njih očito iznenađujući. Pretpostavljam da nisu u Bruxellesu da bi razvijali kompleksne emotivne odnose spram EU, nego da bi zastupali hrvatske interese. Nismo dobili dojam ni da MVP i naša diplomacija, koja već odavno ne radi svoj posao, bolje stoji po tom pitanju.
Na njihovoj službenoj stranici nema nikakvih informacija o tome. Uopće, kod nas kao da prevladava stihija i odsustvo bilo kakvog političkog promišljanja ove najdublje krize EU od njegova nastanka. Zašto je to tako? Ideja “Europe u dvije brzine”, odnosno stvaranja “čvrste jezgre” Europe nije nova. Ona u biti koincidira s razlozima stvaranja samog europskog projekta. Ti se razlozi nalaze u samorazumijevanju i specifičnom geostrateškom položaju središnje europske države – Njemačke, točnije, u njezinu neprijateljskom stavu prema samoj ideji državne suverenosti i s njom povezanim konceptom ravnoteže snaga u Europi.
Naš odnos prema nacionalnoj državi jako je sličan njemačkom “postnacionalnom” receptu
Središnji položaj Njemačke u Europi uvijek je bio izvor zabrinutosti za nju jer je to istovremeno značilo da je sa svih strana okružena neprijateljima. Stvaranje čvrste utvrde država ili prstena oko sebe bilo je uvijek njezino sigurnosno pitanje. Westfalski sustav “ravnoteže snaga” suverenih nacionalnih država uvijek je predstavljao egzistencijalnu prijetnju Njemačkoj. Projekt europskog ujedinjenja i ukidanje sustava ravnoteže snaga nacionalnih država na europskom kontinentu odraz je ovih specifičnih njemačkih prilika. Ili, kako je to jednom izrazio bivši kancelar Kohl, “njemačko ujedinjenje i europsko ujedinjenje dvije su strane istog novčića”. Zbog toga je Njemačka sebe uvijek razumijevala kao “postnacionalnu državu”.
Nijemci sebe nikad nisu vidjeli kao političku naciju, kao naciju teritorijalno uokvirenu državnim granicama, već kao kulturnu naciju, zbog toga što nacionalna država nikad nije predstavljala rješenje njezinih egzistencijalnih izazova. Kao što kaže J. Laughland, san o Svetom Rimskom Carstvu nikad nije napustio imaginaciju Nijemaca. Njemačka nacija uvijek je sebe smatrala “avangardom” s univerzalnim poslanjem. Tom svojom vizijom nadnacionalnog europskog međunarodnog poretka, kako vidimo, uspjela je zaraziti i veliki broj europskih nacija, iako one ne dijele njezine specifične probleme. Buđenje europskih nacija, naročito onih na istoku Europe, dodatno potaknuto migrantskom krizom i Brexitom, upalilo je alarm za uzbunu. Postalo je jasno da se Europska unija toliko proširila da je počela unutar sebe reproducirati svojevrsni novi Westfalski poredak, a to je poredak koji je njemački projekt Europske unije upravo trebao dokinuti. San o bilo kakvoj nacionalnoj suverenosti i kompeticiji suverenih država unutar EU koncepcijski je suprotstavljen samoj ideji EU. Otuda sada reaktualiziranje ideje Europe u dvije brzine. Taj je plan u nekoliko navrata iniciran, ali je stvar propala jer je u javnost procurio dokument o pet država “uže jezgre”, koja nije uključivala Italiju i Španjolsku, koje su se tada našle uvrijeđenima. Sada vidimo da je postignut dogovor s ovim zemljama pa se konačno može krenuti u njegovu realizaciju.
Pitanje je, naravno, gdje smo tu mi? Svakako nismo dio “uže jezgre”, ali nismo ni u bloku istočnoeuropskih zemalja koje su svojim suverenističkim politikama uvjerile Njemačku da je proširenje EU bilo pogreška te da se treba držati inicijalne ideje “čvrste jezgre” EU. Naš odnos prema nacionalnoj državi jako je sličan njemačkom “postnacionalnom” receptu, ali ne spadamo u “užu jezgru”. S druge strane, takvo “postnacionalno” shvaćanje države blokira nas da izgradimo partnerski odnos sa zemljama Višegradske skupine. Padamo li tako natrag u nekakav novi balkanski savez? Postoji li neko treće ili posredno rješenje? Na ta pitanja moraju nam odgovoriti naši političari, a ne čekati da nas odnese stihija.
