Rastrgasmo mrske lance, iskovasmo, pravdo, tebe, možda tu na pragu bijede sloboda sja. Unatoč prizvuku, ovo nisu stihovi iz neke partizanske pjesme jer se nastavlja: “do nje put je krvav i dug, al je za nju mrijeti spreman hrvatski puk.” I nastavlja: “Vojsku što se valja na nas vodi slijepi bijes i sila. A nad nama braćo mila pravde je stijeg. Za kmeta je bilo nije, još i sad mu duša jeca. I mi smo Zemljo tvoja djeca sunca nam daj. No gluh ostade bog. Bijednu kmetu pravdu dade galge i grob.”
Dakle, riječ je o ariji “Gupčeva zakletva maču” iz rock-opere “Gubec-beg” praizvedene, čini mi se, 1975. godine, genijalnog autorskog trojca Krajač – Metikoš – Prohaska. Sjećam se ploče, LP-a smeđeg omota s crvenim slovima, koju sam dobio kao osmogodišnjak, i većina tekstova i melodija dopratila me do ove dobi kada bi razmišljanje o Božjoj gluhoći, kmetstvu, nepravdi po zakonu velikih brojki trebalo biti isključivo patetično kao sva ona naricanja nad sjećanjima zauvijek nadvladanih muka.
Kad ono... “Gupčeva zakletva maču” mogla bi biti i nova hrvatska himna jer onaj početak “Lijepa naša...” suspektno je u obje prve dvije riječi djela koje je nekad moglo nadahnuti, a sada zvuči šuplje, isprazno. Što nam se u međuvremenu dogodilo, od Gupca naovamo?
Jesmo li se pomakli naprijed ili samo kružimo i opet dolazimo do Gupca i njegova mača, do praga bijede s kojeg se vidi sloboda. Ideal pravde sačuvan u ideji jednakovrijednosti svih nas hereditarno je oskvrnut hijerarhijskim društvom koji svoju piramidu povlači od boga. Pa ako za znanost možemo i smatrati da je ponekad pun koš teorija i nagađanja, Bog je puka kontradikcija. Odlučivati se imperativno između ta dva svijeta značiti zanemariti vlastito mjesto u središtu, postaviti se u prirodno defenzivan položaj u kojem će moje iskustvo biti trećerazredni pokušaj slavljenja subjektivne istine u uzaludnom srazu s dogmom.
No, ja jesam subjekt i samo iz moje subjektivnosti ovaj svijet postoji za mene. Bez mene svijeta za mene nema, što znači da onoliko koliko ja za svoga trajanja budem dobar ili loš upravo toliko ću pridonositi i svijetu. Gubec se zaklinje maču jer mu je još jedino on preostao kao svetinja u koju se isplati vjerovati. Mač mu je na dohvat, on jest njegova produžena ruka i zbog toga ga neće izdati kao ono opipljivo, materijalno, konkretno što mu je ostalo u i od života.
Mač je njegova istina i krajnja životna konzekvenca do koje je doveden feudalnom proceduralnošću koja je u okvirima čudovišne legislative gutala ljudsko dostojanstvo. Kmet je tada bio vezan za feud, čovjek današnjice još uvijek može otići s mjesta na kojem mu se ne sviđa. Dok se vlasti ne dosjete da u okvirima demografskih politika ne zavežu ponovno čovjeka za lokaciju s koje nema bijega i unutar koje mora sabiti sve svoje snove i ambicije.
Kutija. Život je oduvijek manje više bio kutija. Bio to feud, vjerska zajednica, država, nacija, robovlasnički lanac osobu se oduvijek guralo unutra, između zidova i stranica, između uglova i ograničenja. Permanentni pritvor čak i u ovom vremenu deklarativno najviše dosegnutih sloboda svi smo tek poluslobodni poluljudi koji strepe. U kutijama iz kojih plašljivo virimo prolazi nam vrijeme i do nas dopiru samo jeke navodnih događaja. A ne događa se ništa. Kupuje se vrijeme za što dulji naš ostanak u kutijama da lakše prihvatimo kako nam makar i proklamirana kao demokratska ova država pred očima postaje demografska republika.
Nakon što smo čovjeka ubili u pojam, sustav se i dalje prikapča na njegov krvotok. Kako je to genijalno uočeno da bez ljudi neće biti ove države i to iz onih istih usta koja su tim ljudima poručivala da kome se ovdje ne sviđa neka ode. Moj omiljeni paradoks u gužvi oko demografije jest činjenica da će politiku ostanka ljudi voditi i oblikovati oni koji su otišli van živjeti i raditi.
I predsjednica i premijer, kao i predzadnji premijer koji čak i nije govorio hrvatski, na svoje su pozicije došli iz inozemstva. Očito se ni njima ovdje nije sviđalo pa su potražili sreću u pečalbi. Zanimljivo će biti promatrati i nakon što odu s ovih funkcija hoće li ostati živjeti i raditi u Hrvatskoj ili će poput već spomenutog bivšeg premijera koji nije znao hrvatski nestati u bespućima inozemne zbiljnosti. Kada bi naši vođe Hrvatsku vodili primjerom svog života, a ne eksperimentiranjem s našima!
Zato Hrvatska zvuči tako šuplje, probušeno i prazno; zbog prazne retorike koja ignorira činjenicu da je Krleža još prije više od pola stoljeća napisao kako je odlazak iz domovine dobra hrvatska sudbina.
Evo nas opet do Gupca u rock-operi i do Gupca u buni koja nije imala šanse. Je li se i pravi Gubec u onim najtjeskobnijim trenucima molio maču, je li shvatio da su ga izdala i nebesa i statistika, što znači da su mu oštrica i drška postale jedinim osloncem. Jasno mi je zašto Krajaču, Metikošu i Prohaski nije bilo teško zamisliti takvu scenu, veličanstvenu u dramatičnosti i osamljenosti pojedinca, scenu u kojoj se pomoći niotkuda više ne možeš nadati, osim onoj koja proizlazi iz tvoje osobne snage i vještine.
Demagogija političkih vlastelina i njihova nezainteresiranost za esenciju vidljiva je čak i iz naše “kutijske perspektive”. Ako je ta demagogija posljedica njihova cinizma, bilo bi mi puno lakše no da je posljedica onoga u što doista vjeruju. Jer ako je ovo drugo u pitanju onda doista više nemamo nikakve šanse.
Logično je da svatko sposoban i pošten pobjegne sa domoljubnog kontejnerskog Balkana.