Samo tijekom srpnja svoj komadić zasluženog raja, 'buzaru' od ljeta, mora, soli, sunca i cvrčaka, u Hrvatskoj će si na koji dan, tjedan ili dva priuštiti oko tri milijuna turista. Do kraja godine u odmoru kod nas uživat će i više nego lanjskih 13 milijuna gostiju. Turistička slava Hrvatske, tek nakratko zatamnjena tijekom Domovinskog rata, raste iz godine u godinu, za našu se zemlju dobro zna na svim kontinentima, a čari Jadrana i zelene unutrašnjosti dobivaju komplimente sa svih strana. A koji je putnik namjernik sve to prvi vidio, pa zastao da predahne, prenoći, malo se odmori i nauživa? Kada je i kako zapravo – da parafraziramo ime poznatog domaćeg filma – počeo turizam na našem otoku? Ime tog prvog sretnika iz daleke prošlosti, dakako, nije nigdje zapisano. Zna se, međutim, da se na naše more umjesto s opremom za kupanje uputio toplo obučen, čak možda i pomalo boležljiv, u zimskim mjesecima i ponajprije radi zdravlja. Dakako, za luksuz putovanja u podneblje s ljekovitom klimom tijekom prve polovice devetnaestog stoljeća morao je biti najviša društvena klasa, vjerojatno pripadnik dvora ili možda neki drugi ugledni i bogati Bečanin.
Prapočeci iz 1347.
Istini za volju, putovalo se i prije, odvajkada. Prema knjizi Povijest hrvatskog turizma profesora dr. sc. Borisa Vukonića i negdašnjeg dekana Ekonomskog fakulteta, prapočeci našeg turizma sežu u daleku 1347. godinu, kada je u Dubrovniku uređen prvi hospicij za strance.
Intenzivnije se turizam na ovim prostorima razvija, međutim, posljednjih sedamnaest desetljeća. Kao nulta turistička godina uzima se 1844., kada je u Opatiji izgrađena prva vila namijenjena isključivo za odmor. Investitor i vlasnik bio je imućni riječki trgovac Ignacio Scarpa, koji se u taj pothvat upustio sit poslovnih obveza i općenito riječke vreve. Svoju je vilu nazvao po pokojnoj supruzi Angiolini, a u njoj je ugostio, među ostalima, i bana Josipa Jelačića. Priča je dobila zamah nakon što je 1860. svoju vilu stavio na raspolaganje Mariji-Ani, supruzi austrijskog cara Ferdinanda I., kojoj su liječnici preporučili boravak na moru – Opatija je time dobila sjajnu reklamu koja je privukla brojne plemiće i poslovne ljude. Na koncu je Društvo južnih željeznica iz Beča 1882. kupilo Villu Angiolinu sa ciljem da od Opatije napravi organizirano morsko lječilište-kupalište. Danas se u tom očuvanom zdanju nalazi Muzej hrvatskog turizma. Tijekom ove prve faze hrvatskog turizma, duge oko četiri desetljeća, na Hvaru se 1848. registrira prvi hotel svratište A. Tocilja, a u Dubrovniku 1854. gostionica sa sobama. Hvar se može pohvaliti i prvim Higijeničkim društvom osnovanim 1868., koje inicira i gradnju hotela s 13 soba. Zbog nedostatka novca radovi su se nepredviđeno otegli, pa je prvi dio hotela dovršen 1898., a hotel napokon i svečano otvoren godinu dana kasnije. U to je vrijeme prvi opatijski hotel Kvarner uvelike radio i već petu godinu ugošćavao europsku vlastelu. Turizam se točkasto razvijao duž obale; u Crikvenici je 1894. otvoren hotel Therapia, dok je, recimo, u Dubrovniku 1897. otvoren i prvi tamošnji hotel, Imperial.
– U toj prvoj fazi naša je obala praktički bila rivijera Beča, a gosti isključivo bogataši s područja Austro-Ugarske. Dolazak, pak, željeznice od Beča do Rijeke 1876. bio je prava revolucija i veliki poticaj turizmu. Taj put se od Beča, umjesto tri-četiri dana, otad prevaljivao za 12 sati. U to smo vrijeme bili dio najjače države svijeta i mislim da se možemo smatrati i pionirima svjetskog turizma – kaže Zdenko Cerović, s opatijskog Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu, koji je u turizmu prošao sve stepenice, od konobarenja, kuhinje, recepcije, svirki na terasama, direktorovanja do današnjeg mjesta profesora. – Pamtim i priču moga djeda kako je potkraj 1890-ih prodavao mlijeko turistima... Kako god bilo, to je već bila druga faza našega turizma, koja završava s početkom Prvog svjetskog rata, a koju je obilježili elitno hotelijerstvo i gosti poput cara Franje Josipa I., njemačkog cara Wilhelma II., američke plesačice Isidore Duncan, irskog pisca Jamesa Joycea i sl. – kazuje profesor Cerović.
Čokolada Frau Lotte
Između dva svjetska rata naš je turizam nastavio rasti. Turiste iz Austrije, Njemačke, Italije zamjenjuju gosti iz Češke i Slovačke te s područja Kraljevine Jugoslavije. Hoteli koji se grade više nisu velebni kao u prethodnoj fazi, a zanimljivo je da se u to vrijeme gradi i jedan od naših najpoznatijih hotela, zagrebačka Esplanada. Zanimljivo je da u to vrijeme put Jadrana više ne idu masovno samo putnici s plemićkim titulama, sada dominira mlada buržoazija i intelektualna elita. Inače, zabilježeno je da je 1926. na našoj obali prvi put ostvareno više od milijuna noćenja, a u predvečerje Drugog svjetskog rata, 1938., postavljen je i rekord s 399.608 turista i 2,7 milijuna noćenja. Veliki rat pomeo je normalan život, a turizam na našim prostorima zamrznuo do pedesetih godina.
– Hoteli se obnavljaju, a masovno se grade samo radnička odmarališta. Na moru je, nakon europskih plemića, pa buržoazije, sada radnička klasa, a krajem pedesetih stižu i gosti iz zapadne Njemačke, Italije, Austrije. Taj sraz domaćih s donedavnim neprijateljima protječe bez ikakvih incidenata. Bio sam šestogodišnjak, ali i sam dandanas pamtim kako sam od jedne njemačke turistice, sjećam se i imena – Frau Lotte – dobio svoju prvu Milka čokoladu s lješnjacima – prisjeća se naš sugovornik.
Turizam u pedesetim i šezdesetim počinje masovno zapošljavati, a otvaraju se i brojne stručne škole za rad u turizmu. Na svu sreću, jer se bliže obilne turističke godine, sedamdesete i posebno osamdesete koje donose milijune stranih turista, prve čarter-letove prema našoj obali i apsolutne rekorde. Doduše, sve prate i dotad neviđene gužve i povremene nestašice vode. Većina hotela u to je vrijeme srednje kategorije, ali naša je obala itekako tražena. Do još jednog rata iz kojeg je Hrvatska izišla kao samostalna država, a hrvatski turizam s namjerom da se epizodu jeftinog masovnog turizma zauvijek ostavi iza sebe. Tome se nema puno zamjeriti, osim što je taj pristup zatvorio vrata mnogima koji su se u vrijeme masovne gradnje radničkih odmarališta ponosno zvali – radnička klasa.
Doci ce na red da i sirotinja Hrvatska vise vidi mora, mi smo valjda jedina drzava na svijetu gdje ljudi moraju poslati djete preko skole na more i gdje uciteljice govore dvije godine prije da se pocnu skupljati novci...tuga smo golema