Krajem 18. stoljeća britanska aristokracija počela je sumnjati da je njihov kralj George III. skrenuo s uma. Počeo se ponašati sve čudnije i nepredvidljivije nakon gubitka američkih kolonija – govorio je satima dok bi mu se rubovi usana pjenili. Iako su se mnoge od tih priča pokazale kao “lažne vijesti”, odražavale su opći osjećaj da državni poslovi nisu u kompetentnim ili zdravim rukama.
Britanska je elita odgovorila na problem idejom regenta. Parlament je ovlastio princa od Walesa da djeluje kao namjesnik s punom moći kralja, dok je George III. tehnički nastavio vladati. Mnogi političari i lideri u Europi predsjednika SAD-a Donalda Trumpa vide kao neku vrstu Georgea III., nadajući se da njegov mandat – ili mandati – u pozadini imaju nekog regenta. Kao i kod engleskog kralja, nadaju se da Trumpom ipak upravljaju njegovi savjetnici, Kongres, sudovi i američko civilno društvo, kažu Jeremy Shapiro i Dina Pardijs u analizi “Što Trump znači za Europu”. Nije ovo jedina škola razmišljanja i odnosa prema Trumpu u Europi – jedna ga struja vidi kao Mesiju, što je sažeo mađarski premijer Viktor Orban u rečenici da su izborom Trumpa “dobili dozvolu s najvišeg mjesta u svijetu da i sebe mogu staviti na prvo mjesto”, a u što vjeruju i nacionalistički, antiimigrantski i antimainstream pokreti. Mesija za jednog, Antikrist je za drugog, kaže poslovica.
Za one koji u Trumpu vide Antikrista, on je samo očekivani rezultat u nizu moralnih i strateških nedostataka SAD-a – od Iraka, “rata protiv terorizma”, skandala vezanog za prisluškivanje i nedostatak vodstva u pogledu klimatskih promjena. Prava je istina negdje na sjecištu tih teorija. Jer, ma koliko na prvi pogled bila iracionalna, konfuzna i agresivna Trumpova vladavina u odnosu na Europu i šire, što se uostalom i vidjelo za njegova posjeta Velikoj Britaniji i obilježavanje 75. obljetnice iskrcavanja saveznika u Normandiji, ipak postoji metoda u njegovoj ludosti.
Europa dužna Americi
Mnogi analitičari smatraju da je u pozadini – ili u prvom planu, a da je sve ostalo samo refleks toga – nova glavna preokupacija SAD-a – Kina te da se kroz nju oblikuju i bilateralni odnosi s europskim državama. Kao što je nekada prioritet u američkoj vanjskoj politici bio ograničavanje Sovjetskog Saveza, tako je sada prioritet redefinirati odnose s Kinom jer Washington samo u njoj vidi potencijalnog izazivača za svoju lidersku poziciju. To mišljenje dijele i ova američka administracija, ali i opozicija, slažući se da treba promijeniti odnos koji je definiran još za vrijeme Henryja Kissingera i Richarda Nixona, samo ne postoji konsenzus kako to učiniti. Pozicija i opozicija imaju svoju viziju koje se poklapaju s američkim školama vanjske politike, liberalnim institucionalizmom i neokonzervativizmom, koje se natječu za nadmoć u neuređenom svjetskom poretku. Treća škola – realisti – trebali bi biti oni za koje se Europa nada da “nadgleda” Trumpa. Trump ide s agendom rušenja sustava koji su sami izgradili, ali bez jasnog koncepta što nakon toga. Njegova je logika ta da se umjesto globalizirane, otvorene ekonomije orijentira na ekonomski nacionalizam jer SAD, za razliku od Kine, ne ovisi, ili barem ne u tolikoj mjeri, o izvozu jer ima svoje veliko unutarnje tržište. SAD će izgubiti i pretrpjeti nešto, ali Kina će još više.
On smatra da institucije koje je SAD stvorio nakon Drugog svjetskog rata rastuće sile koriste protiv njega i u tim silama vidi egzistencijalnu prijetnju. Amerika s druge strane više ne uživa povlašteni status “dobrog hegemona”, njezin je sustav savezništva na kocki. Saveznici su se počeli pitati je li u njihovu interesu podržati oslabljenu supersilu koja očito nije zainteresirana da zadrži njihovu odanost. U Europi se s vremena na vrijeme mogu čuti glasovi, posebno iz Njemačke, da se na SAD više ne može oslanjati te da je potrebno preuzeti svoju sigurnost u svoje ruke. I u tom kontekstu odnos SAD-a i EU trenutačno je nestabilan. Europa je fragmentirana, pitanje europskog jedinstva na kocki.
Brexit je izrazito potkopao ideju Unije u kojoj su svi manje-više zadovoljni. EU se mora suočiti s agresivnijom Rusijom i s posljedicama migrantske krize. Osim s ovim neposrednim krizama, EU se također mora suočiti s nizom dugoročnih izazova, ne samo s globalnom financijskom krizom nego i s klimatskim promjenama i ekološkim izazovima. SAD, s druge strane, također ima antiestablišment pokret, koji je uostalom i doveo Trumpa na vlast, ali i duboko podijelio društvo. Opasnost od terorizma zbog ratova koje vodi dijeli s Europom, isto kao i dugoročne izazove povezane s financijskom nestabilnošću i klimatskim promjenama, no čini se da su im pogledi na ova pitanja više različiti nego konvergentni.
Također, promjena sastava stanovništva i većeg udjela Hispanoamerikanaca odvlači pozornost na jug američkog kontinenta. Obale Atlantika udaljuju se između jednog i deset centimetara godišnje. Koliko su se udaljili SAD i Europa? Ne treba zaboraviti da su transatlantski odnosi zapali u probleme i prije Trumpa. Posebno se to osjetilo za mandata Georgea Busha, no ni njegov nasljednik Barack Obama nije suštinski premostio taj jaz. Europa je i tada bila izvan zanimanja SAD-a, a kritike – primjerice o većim uplatama u budžet NATO-a – dolazile su i prije. Obama, a ni demokrati, nisu otvorenih ruku primili Transatlantski sporazum o trgovinskom partnerstvu (TTIP), i oni pokazujući zazor od multilaterale. Ipak, postoji bitna razlika. Sada prvi put imamo američkog predsjednika koji ne govori o manjku solidarnosti oko NATO-a, nego predsjednika koji smatra da Europa duguje novac SAD-u za zaštitu. I drugo – prvi put imamo američkog predsjednika koji aktivno pokušava destabilizirati pa i razbiti – EU. Najveća europska sila Njemačka najdistanciranija je od ove američke administracije.
Angela Merkel i američki predsjednik Donald Trump nisu se ni rukovali na sastanku ovog tjedna. Ulozi za Njemačku izuzetno su visoki. Ona je, kao i Kina, ovisna o izvozu i ne može svoju gospodarsku snagu temeljiti isključivo na unutarnjem tržištu. To posljedično ima implikacije za eurozonu i za zemlje koje ponajprije trguju s eurozonom, u koje spada i Hrvatska. Manevarski prostor Njemačke donekle je sužen upravo zbog ovisnosti o drugima. Za razliku od Njemačke, ali i cijele Europe, SAD je u velikoj mjeri samodostatan. Najveća europska slabost nedovoljna je energetska neovisnost i to je danas zapravo najveće pitanje koje SAD posvećuje Europi, bilo konstantnim i jako dugim inzistiranjem na LNG terminalima, pa tako i na Krku, bilo otvorenim prijetnjama sankcijama tvrtkama koje su uključene u njemačko-ruski projekt Sjeverni tok 2 i dovođenje plina iz Rusije. Njemačka, ma koliko u prvo vrijeme ignorirala ili odbacivala američke prijetnje, na kraju je ipak dijelom pokleknula jer se ona sama i njezina ambicija da ne bude samo ekonomska nego i politička sila ne može održati bez SAD-a. K tomu, i Njemačka i Francuska danas su iznutra politički oslabljene. U ovoj fazi odnos SAD-a i EU obilježava konfrontacija. Neki krugovi u Europi pokušali su iskoristiti ovu situaciju kako bi Europa postala nositelj multilateralizma, no nisu daleko odmakli. Također, europski glasovi koji odnose žele dodatno zategnuti ili odvojiti se od SAD-a drži pod kontrolom europski mainstream koji zna da iz okršaja EU – SAD europske države ne izlaze jače. Naprotiv. Europa ima snagu i važnost kao trgovinski blok, međutim njezina se vanjska i sigurnosna politika ne može nositi sa SAD-om, Kinom pa čak ni s Rusijom. Uzrok tomu je sama konfiguracija Unije – ona nije država pa ni ne može tako funkcionirati. Američka odmaknutost od Europe možda se najbolje vidi (ne samo kroz Trumpov mandat) nezainteresiranošću za pomoć ili uključivanje u rješavanje problema na jugoistoku kontinenta, s iznimkom poticaja Sjevernoj Makedoniji. Oko BiH je zatišje, a za sada se ne vidi ni jača angažiranost u odnosima Srbije i Kosova.
Konsolidacija ili propast
Europski odgovor je u krizi – inicijativa visoke povjerenice za vanjsku politiku Federice Mogherini sasvim je zamrla, a akciju su preuzeli Angela Merkel i Macron. No, uvijek se u rješavanju kriznih situacija na jugoistoku Europe u 90-im godinama prošlog stoljeća prvo vidi europska faza koja u pravilu završava time da se kaže: “A sad to ipak moramo predati Amerikancima da dovrše”. Scenariji o budućnosti transatlantskih odnosa ovise o više varijabli, od kojih je najvažnije unutarnje stanje EU i stav prema SAD-u. U scenariju daljnjeg propadanja odnosa, ako se EU iznutra konsolidira, bit će u kompetitivnom odnosu s Amerikom. Ako se EU, pak, još uruši, sve će ovisiti o tome kakve bilateralne odnose pojedine države mogu postići i zadržati sa SAD-om. U scenariju općih poboljšanja, ujedinjeni EU bit će otporan i snažan i surađivat će sa SAD-om, a bude li fragmentiran, Washington će održati snažne odnose s jezgrom EU. Analiza američkog politologa sa stalnom adresom u Velikoj Britaniji Johna Petersona možda daje neke obrise onoga što slijedi. On je radio na projektu odnosa Europe i SAD-a i na tome koliko se on promijenio od administracije Billa Clintona do Georga Busha te ustanovio da se u vrijeme akutne političke krize u transatlantskim odnosima stvari zapravo nisu toliko promijenile na radnoj razini. Ili, njegovim riječima, unatoč svoj toj buci pčele radilice nastavile su raditi i proizvoditi transatlantsku politiku i velika je šansa da se isto dogodi i nakon ove krize, ali u novim okolnostima.
GALERIJA Tisuće ljudi prosvjedovalo protiv Trumpa tijekom njegovog posjeta Velikoj Britaniji
nije prvi ni zadnji put..da imamo izvestitelja koji nema pojma o politici i njenim gibanjima..trendovima pa ako hocete i zakonima..ha..ha..nema pojma..