"Znanost psihodelika u primjeni" naziv je prve konferencije na kojoj će znanstvenici i kliničari dijeliti najnovije spoznaje iz područja primjene psihodelika u medicinske i terapijske svrhe. Organizator je ove konferencije, koja se održava u Zagrebu 11. studenog, Nepopularna psihologija, neprofitna organizacija posvećena popularizaciji psihologije i srodnih znanosti u skladu s načelima i integritetom struke. O tome što nas očekuje na konferenciji, ali i percepciji psihodelika na ovim prostorima govori psiholog Mario Zulić, voditelj organizacijskog odbora Konferencije te osnivač i glavni urednik Nepopularne psihologije.
Zašto o temi psihodelika pričamo baš sada, te koja je motivacija iza organizacije konferencije?
Nakon inicijalne zabrane, moralne panike i svojevrsnog „demoniziranja“ ovih supstanci promatramo jedan „novi val“ istraživanja psihodelika koji obećava. Novi val kliničkih studija u stranim zemljama u velikom je uzletu, a opus znanstvenih nalaza je sve veći i dokazuje iznimno pozitivne učinke terapije pod utjecajem psihodelika. Istovremeno imamo gotovo oprečne stavove prema psihodelicima u našem društvu, pa čak i u akademskoj zajednici. Vjerujemo da je krajnje vrijeme da se pozabavimo ovim supstancama koje mogu pomoći mnogima.
Bilo koji znanstvenik i stručnjak će teško ostati ravnodušan nakon čitanja o pozitivnim ishodima kod različitih populacija, naročito kod one s depresijom otpornom na bilo kakav drugi tretman. Govorimo o ljudima kojima ništa što medicina i psihoterapija imaju za ponuditi nije pomoglo, a onda im se stanje nakon jedne seanse konzumacije psilocibina (glavnog psihoaktivnog sastojka magičnih gljiva) značajno poboljša.
Međutim, i sami sigurno primjećujete kako hrvatska javnost, uključujući i većinu znanstvenika, o ovim, i nizu sličnih nalaza, ne govori. Kao reakciju na legalizaciju korištenja psilocibina i MDMA u medicinske svrhe u Australiji ove godine, vidjeli smo jedan neinformiran odgovor struke s domaćeg terena. Vjerujemo da je došlo vrijeme da se svijest struke i javnosti mijenja u smjeru znanstvenih nalaza. Naročito ako ti nalazi mogu umanjiti patnju i podići kvalitetu života naših obitelji, prijatelja, sugrađana, odnosno društva u cjelini. Upravo to je i bila motivacija za organiziranje konferencije - pokretanje dijaloga i širenje svijesti o nalazima novijih istraživanja.
O kojim supstancama govorimo kada pričamo o psihodelicima u primjeni?
Danas se najviše istraživanja bavi psilocibinom i MDMA-om. Psilocibin, glavni aktivni sastojak takozvanih „magičnih gljiva“, pokazao je velik potencijal u području tretmana depresije, anksioznosti (ponajviše kod pacijenata s terminalnim bolestima) i raznih ovisnosti, dok se za neka druga stanja, poput poremećaja hranjenja i opsesivno kompulzivnog poremećaja, potencijal psilocibina tek prepoznaje. S druge strane, MDMA se zasad istražuje ponajviše u kontekstu tretmana PTSP-a i pokazuje iznimno obećavajuće rezultate kada se primjenjuje uz psihoterapiju. Osim toga, manji broj istraživanja uključuje i LSD, ibogain te DMT. Ovo nisu jedini psihodelici koji postoje, ali su svakako oni koji su trenutno u fokusu istraživača.
Kako procjenjujete stav struke i javnosti o temi?
Psihodelici su još uvijek iznimno kontroverzna tema. Vjerujem da je jedan od razloga zašto je ova tema „ovoliko“ kontroverzna manjak dijaloga o istoj. Dijalog unutar znanstvene zajednice je minimalan, a između „struke“ i javnosti još manji. Drugi razlog zasigurno je neinformiranost. Imao sam razgovore s brojnim kolegama iz područja psihologije, psihoterapije i psihijatrije do kojih ovi nalazi jednostavno nisu došli. Sami nisu imali interes da prate to područje, a edukacije za stručnjake velikom većinom se provode izvan Hrvatske.
Nakon upućivanja na izvore znanstvenih istraživanja ili na znanstveno-popularne tekstove na našem portalu „Nepopularna psihologija“, mnogi su imali pozitivne reakcije, naročito mlađi kolege. Dakle, rekao bih da kod većine nije stvar kategoričkog odbijanja, već jednostavno stavova koji su zasnovani na moralnoj panici koja se vuče još iz druge polovice prošlog stoljeća, a ne na nalazima (kliničkih) istraživanja.
Za javnost ova tema također ostaje „tabu“ jer odstupa od onog davno naučenog slogana „droga je zlo“. Na neki način se radi o propitivanju temeljnih vrijednosti i to ljude može uplašiti ili učiniti nesigurnima. Reakcija jedne kolegice na moje spominjanje istraživanje psihodelika je bila: „Shvaćaš li ti da je to ilegalno, da je to tako korisno, ne bi bilo ilegalno“. No, ono što zapravo, između ostalog, govori jest: „Ovo je nešto u što vjerujem cijeli život; nemoguće da su institucije, pa time i ja, toliko u krivu.“, i za to moramo imati razumijevanja. Za mnoge ova tema zahtijeva značajnu fleksibilnost u postojećim stavovima, a neki su na to manje spremni od drugih. Stoga vjerujem da ovoj temi moramo pristupiti odgovorno i razgovarati o stvarnim nalazima koji pokazuju potencijal ovih supstanci.
Ne treba zanemariti činjenicu da se konferencija o temi koja se gotovo ne spominje rasprodala u kratkom roku. Ovo je pokazatelj da ljude zapravo zanima ova tema, moguće zbog vlastitih interesa za znanost, ali prema iskazima nekih sudionika o njima osobno važnoj temi zbog poteškoća s kojima se nose.
Čini se vjerojatnim da ćemo u kratkom vremenu vidjeti značajan pomak u stavovima javnosti. Vjerujem u ljude oko sebe, vjerujem da u krajnjoj liniji želimo dobro sebi i drugima, a ovo je jedan od načina postizanja upravo toga.
Kojim društvenim skupinama bi ovakva terapija bila najkorisnija?
Pa prije svega moramo pogledati unutar kojih poremećaja i smetnji su psihodelici pokazali značajan potencijal. Čini se kako u tom kontekstu često govorimo o poremećajima koji sa sobom nose rigidne obrasce mišljenja i ponašanja. Pod time mislimo da osoba opetovano misli i ponaša se na način koji ugrožava njeno blagostanje. Depresija, anksioznost, PTSP, ovisnosti, poremećaji hranjenja… Ovo su područja gdje su psihodelici do sada pokazali najveći potencijal.
No osim kliničke populacije, dva važna istraživanja iz 2000.-ih godina su potvrdila pozitivne ishode za zdravu populaciju. Griffiths i njegov tim su pokazali kako zdravi pojedinci doživljavaju konzumaciju visoke doze psilocibina u kontroliranim uvjetima. Osim izostanka negativnih učinaka, dobiveni su pozitivni učinci na mjerama zadovoljstva života, blagostanja, stavova i ponašanja kao i iznimno osobno značenje psihodeličnog iskustva za sudionike. Mnogi su ga naveli kao jedno od najvažnijih iskustava u životu.
Koje rezultate svjetskih istraživanja ističete kao najjače argumente u korist terapije psihodelicima?
Rezultati nekih istraživanja su zapanjujući - liječenje PTSP-a uz psihoterapiju potpomognu MDMA-om pokazuje da 70% sudionika nakon terapije više ne zadovoljava kriterije dijagnoze za PTSP. 70% je jako velik broj. Zbog ovakvih rezultata, Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) je još 2017. godine odobrila poseban status “breakthrough” terapije za psihoterapiju potpomognutu MDMA-om u liječenju posttraumatskog stresnog poremećaja, čime su ovom tretmanu priznali značajne prednosti i učinkovitost u usporedbi s drugim dostupnim lijekovima za PTSP.
Kada govorimo o depresiji, kod velikog depresivnog poremećaja, pozitivni efekti se zadržavaju i (preko) godinu dana. U istraživanju kojeg su proveli Gukasyan i suradnici, godinu dana nakon konzumacije psilocibina, 75% sudionika je imalo pad od preko 50% na skali simptoma, dok je 58% uzorka bilo u remisiji i nakon 12 mjeseci od terapije. Očito je da govorimo o jako obećavajućim rezultatima. Poznato istraživanje je sagledalo ishode kod specifične grupe pacijenata, onih čija je depresija otporna na lijekove i uobičajeni pristup liječenju. Kod ovih pacijenata, kojima „ništa drugo“ nije pomoglo, došlo je do značajnog smanjenja simptoma koje je trajalo 3-6 mjeseci. O istom je istraživanju snimljen i dokumentarni film „Magic Medicine“.
Grupa koja ima posebne benefite su također pacijenti s terminalnim bolestima. Istraživanja pokazuju značajno smanjenje anksioznosti i bolje nošenje s danom dijagnozom. Ovdje najčešće govorimo o pacijentima s nekom vrstom karcinoma. Obećavajuće nalaze (zasad) nalazimo i kod poremećaja anksioznosti, ovisnosti, opsesivno kompulzivnog poremećaja i poremećaja hranjenja.
Što su dobre svjetske prakse koje možemo uvesti i u Hrvatskoj?
Trenutna praksa koju bismo mogli preslikati kod nas jest provođenje kliničkih istraživanja s ciljanim populacijama – mogli bismo, kao što to i druge države rade, pratiti ishode terapije potpomognute psihodelicima u odnosu na terapiju bez psihodelika. Osim toga, u nekim zemljama je uložen značajan trud u komunikaciju s javnosti oko ovih istraživanja i supstanci općenito. Vjerujemo da je ova konferencija korak upravo u tom smjeru.
Kako bi tekla uspješna legalizacija, po vašem mišljenju?
Pitanje legalizacije jest škakljivo jer ljudi pod legalizacijom najčešće zamišljaju da se svima odobri rekreativno korištenje psihodelika ili bilo koje druge supstance, no za to se ovdje ne zalažemo. I prema vanjskim modelima vidimo da to nije jedina opcija. Ovim supstancama treba pristupati odgovorno kako bi doista imale pozitivan učinak.
Prvi korak ka legalizaciji može biti upravo odobrenje terapije potpomognute psihodelicima za specifične dijagnoze, koje sam maloprije spomenuo. Ovakav model je primijenila Australija u slučaju depresije i PTSP-a. Korak dalje bi bilo povećanje broja dijagnoza za koje bi se omogućila ova vrsta terapije uz preporuku stručnjaka za mentalno zdravlje. Dodatno proširenje, koje mnogi zagovaraju, jest mogućnost korištenja ovakve terapije s ciljem osobnog rasta, tj. povećanja kvalitete života osoba koje nemaju neku medicinsku dijagnozu. Tako bi se i zdravi pojedinci mogli prijaviti za ovu vrstu terapije i prolazili bi cijeli protokol - pripremu, seansu s psihodelicima i zatim integraciju uz tim stručnjaka. Korištenje u rekreativne svrhe, kao što je slučaj s gljivama u Nizozemskoj, tek je posljednji stadij, koji nam nije u fokusu.
Vjerujem da se u ovom trenutku trebamo fokusirati upravo na skupine koje su pogođene teškim dijagnozama poput depresije i PTSP-a te pacijenata s termalnim bolestima. Ovo su važni nalazi naročito za naše područje jer imamo značajan dio populacije koji je proživio izravnu i sekundarnu traumatizaciju kao posljedicu ratnog razdoblja u Hrvatskoj. Krajnji cilj je smanjenje patnje i povećanje kvalitete života, te vjerujem kako trebamo krenuti od populacija za koje znamo da možemo postići upravo to.
U Zagreb na konferenciju dolaze i neki stručnjaci iz Europe? O čemu će sve biti riječi?
Na prvoj konferenciji koja se bavi ovom temom slušat ćemo liječnike, psihologe, sociologe, psihijatre i kliničare. Vjerujemo da je multidisciplinarnost ključna u pristupu ovoj temi te će biti potreban zajednički trud stručnjaka za mentalno zdravlje kako bi ovu temu doveli u „mainstream“ u Hrvatskoj.
Izdvajamo pozvana predavanja, među kojima je izlaganje Marije Franke Žuljević, dr. med. koja je provela istraživanje o stavovima psihijatara o psihodelicima te predavanje uglednog znanstvenika iz Berlina, dr. Sergia Péreza Rosala, koji je surađivao s MIND Fondacijom. Na konferenciji će sa sudionicima podijeliti najnovija saznanja iz terapije uz psilocibin. Sudionici će također imati priliku čuti o Holotropskom disanju, metodi postizanja izmijenjenog stanja svijesti koja ne uključuje konzumaciju psihodelika, dostupna je u Hrvatskoj, a koristi se širom svijeta u terapeutske svrhe i svrhe osobnog rasta posljednjih 50-tak godina.
Također, izdvojio bih i okrugli stol gdje će stručnjaci iz različitih područja raspravljati o percepciji psihodelika na ovim prostorima. Sudjelovat će novinar Filip Pavić, liječnica Marija Franka Žuljević, dr. med., specijalizant psihijatrije Javor Vouk-Kamenski, dr. med., klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Zora Subotić te ja kao psiholog i voditelj organizacijskog odbora Konferencije te osnivač i glavni urednik Nepopularne psihologije. Ovo je izvrsna prilika za okupljanje stručnjaka različitih područja kako bismo vidjeli kako zajednički možemo mijenjati stvari na bolje.
Osim toga, održat će se još šest predavanja aktivnih sudionika koji će prezentirati pregled istraživanja ili predstaviti rezultate vlastitih istraživanja. Tako će na primjer kolegice Sušilović i Ivakić napraviti pregled istraživanja terapije uz pomoć MDMA, dok će psiholog Sandro Krašić i prof.dr.sc. Nataša Jokić-Begić prezentirati rezultate istraživanja o stavovima stručnjaka mentalnog zdravlja prema psihodelicima.
Kakav je interes za temu? Što biste smatrali uspjehom konferencije?
Nedugo nakon objave o konferenciji rasprodali smo rezerviranu dvoranu zbog čega smo morali prebaciti konferenciju u njihov najveći prostor gdje ćemo ugostiti gotovo 200 sudionika. Veliku ulogu u pružanju adekvatnog prostora igrali su naši partneri Wespa Spaces koji su spremno podržali viziju konferencije. Ipak, nakon vijesti da je konferencija rasprodana, dobili smo niz upita oko sudjelovanja i dodatnih ulaznica.
Zadnje što želimo jest ograničiti pristup informacijama, stoga smo omogućili online praćenje predavanja i naknadni pristup snimkama po promotivnoj cijeni. Ulaznice su u prodaji u sustavu Entrio i mogu reći da smo itekako zadovoljni dodatnim interesom.
Kod inicijalne ideje organizacije konferencije često se nametalo pitanje „jesmo li spremni na dijalog o psihodelicima u regiji?“, no dobili smo neočekivano pozitivan odgovor! Sve do sada nam pokazuje kako postoji velik interes iz različitih područja struke kao i javnosti, koliko god se o ovoj temi u javnom prostoru ne govori. Ovakav interes nam samo daje vjetar u leđa za nastavak rada na ovom području.
Možda će neki misliti da sam suviše optimističan, ali nadam se da će započeti razgovor na višim razinama o početku provođenja kliničkih studija u Hrvatskoj. Za prvu godinu konferencije već sada mogu reći da sam više nego iznenađen i zadovoljan odazivom stručnjaka i javnosti.
