U njegovoj ‘osobnoj iskaznici’ upisano je ime Puma Burić, a iz ljubavi ga zovu i Puma-Duma. Baš nekako u vrijeme kad su ga udomljavali, kaže nam Nataša Burić, na televiziji je gledala film pa je novi član obitelji dobio ime po glavnom liku.
– Osvojile su me njegove zelene oči i taj pogled, a suprugu Ediju svidjela se njegova glava – prisjeća se udomiteljica. Nakon početnih problema, zbog kojih bi neki vjerojatno i odustali i mačka vratili na ulicu na kojoj je došao na svijet, vrlo brzo oboje su shvatili koliko je pametna ta glavica i da zelene oči nisu samo lijepe, već i pričaju, samo ih treba znati gledati. A vratiti ga na cestu, govori nam N. Burić, nije bila opcija niti u jednom trenu. Kaže, ne mogu oni nikako shvatiti da ima ljudi koji tako napuste i ostave životinju i onda bez problema odu na spavanje.
– Pumu smo vidjeli na Facebook stranici Mačke i mačori zagrebačkih ulica. Jedna od onih maca kojima je suđeno da odrastaju i žive na ulici, jer tigraste i crne mačke teško se udomljavaju. Kako je naša maca uginula, bila je stara, htjeli smo drugu. I htjeli smo da živi isti kao naša stara maca, da izlazi van, vraća se u kuću kad želi, da bude član obitelji, ali i slobodna. S jedne strane kuće nam je šuma, s druge strane Kupa, ima dosta vikendaša i dosta maca – kaže udomiteljica. Kako je Puma živio na ulici, trebalo ga je uloviti, odvesti na pregled da se provjeri je li zdrav i tek tada je mogao doći k njima. Sve to dogovorila je s volonterkom Alemkom Bačić koja se brinula o hranilištu na kojem je živio i micek imena Šimunko Trokutić, tako ga je volonterka nazvala.
– Kad je stigao k nama, tri tjedna nije se micao s jedne klupe, nismo znali što da radimo. Ako bi se muž pokrenuo, pomaknuo nogu, zavlačio bi se od straha. Po noći, kad je bio mir, jeo je i pio, išao na WC, igrao se s igračkama. Potražili smo pomoć i poslušali savjete da ga svaki dan malo uzmemo u ruke, pomazimo i pustimo. Nakon dva mjeseca Puma se konačno opustio. Nismo odustajali, jer kad smo odlučili da dođe k nama onda smo dali sve od sebe da to i uspije – opisuje nam Nataša kako su izgledali prvi dani zajedničkog života. A danas, nakon gotovo tri godine, Puma je ravnopravni član obitelji. Svi strahovi su nestali, jedino i dalje traži svoj noćni obrok. I to se vjerojatno nikada neće promijeniti, jer kako mu odoljeti kad stane uz kutiju u kojoj je njegova hrana i pokaže što želi.
– Našom ulicom dnevno prođe nekoliko automobila, ali je po svemu sudeći Puma stradao baš od automobila. Ništa nije bilo slomljeno, no nije mogao stati na noge. Deset dana vozili smo ga veterinaru na injekcije, a 35 kilometara imamo do Velike Gorice. Nismo nimalo dvojili da ćemo napraviti sve što treba – opisuje nam Nataša. A Pumi je bio vrlo susretljiv pacijent pa je u pet ujutro bez problema pio sirup, dolazio je na poziv, a tri puta dnevno trpio je i masaže stopala. Danas Puma normalno trči, skače, penje se i živi životom kakav bi poželjela svaka mačka.
– Spava u krevetu, ali ima potpunu slobodu. Navečer kad se vraća kući sam podigne komarnik i uđe u sobu, a zimi lupa dok mu ne otvorimo. Gdje smo mi, tu je i on. Na ljetovanja ide s nama, a mi ne idemo nigdje gdje životinje nisu dobrodošle. Vozi se u autu, kad smo u hotelu, obično spava u tuš-kabini, moramo ga tjerati kad se hoćemo otuširati. Vodimo ga u šetnju na ormi i lajni, ali samo kad on to želi. A često mi pogledom kaže – pusti me, ne idem danas nikud – opisuje nam njihov zajednički život. Puma dobije sve najbolje, bude na njegovu jelovniku i teletine i govedine, a za domaći špek bi se i prodao.
Iako su razmišljali da udome još jednu macu, da Puma ima društvo, na kraju su se ipak odlučili za psa. Mrvica ili Beba stigao je prije nekoliko dana. Za sada se Puma i on promatraju i obilaze, treba im dati vremena, baš kao što je i Puma imao. A Nataša Burić sigurna je da će u rujnu njih četvero otići na more.
To je ljepa stvarnost za zivotinje. Da barem ima takovih dragih i dobrih ljudi na ovom svjetu. Svaka vam cast . Ostanite svi zdravi i sretni sa vasim zivotinjicama.