U posljednje vrijeme obuzimao ga je čudan osjećaj. Neki poremećaj.
Posjetio je liječnika, obavio silne pretrage, dobio tablice pune raznih vrijednosti izraženih u raznim mjerama – i uputnicu psihijatru.
Sve je počelo prije mjesec dana, možda i dva. Levit-tramvaj bešumno je klizio iznad tračnice, a on je hipnotizirano buljio u ulice, i tada – našao se negdje drugdje. Bolje reći – kao da je nestao.
Kad je opet „nestao”, već je prošlo nekoliko stanica od Kvatrića, između pročelja zgrada već se nazirao kip s mačem koji reže zrak.
No nije mogao reći da je odlutao u mislima. Nestao je – to je pravo objašnjenje.
Ipak – premda se liječnicima žalio – nekako je u tome potajice čak i uživao. Možda se samo bojao da mu se previše ne svidi pa da ne „odlijepi”.
Jer, nakon tog dana, počelo se to zbivati sve češće. Najčešće usred noći. Jedne je noći tako, negdje oko tri sata, pospremao ostavu i potom sjeo kako bi odmorio ruke. Opustio se, zadovoljan obavljenim poslom i – u nekome neodredivom trenutku – samo je nestao. To je shvatio tek kad je opet postao prisutan, kad ga je čudan rez iz ugodnog mraka prizvao u njegovu osvjetljenu dnevnu sobu.
No, ono što je izazivalo pravu znatiželju bilo je to što se maglovito sjećao kao da je negdje bio – u nekome skladnome i kaotičnom filmu. Je li to sve umislio?
Požalio se prijateljici koja je imala sklonosti prema čudnim stvarima. Zato ju je i izabrao kao uho za slušanje. Zagonetno je kimala glavom, kao čuvar neke drevne tajne.
„I, što kažeš?” upitao ju je. „Jesi li ikad čula za nešto slično?”
„Jesam”, kimnula je. „To ti se, dragi moj, zove – spavanje.”
„Misliš kao pjesnička figura? Kao ‘šuma noću spava’?”
„Danas je ta riječ samo metafora. No nekada su ljudi – doista spavali.”
„Kakve su to sad bajke? Hoćeš reći da se pretvaram u nekog divljaka? Pa zna se da samo životinje spavaju, ne i ljudi, inače bismo bili životinje.”
„Ne znam.” Slegnula je ramenima. „Meni se nešto takvo nikad nije dogodilo.”
Jedne je noći, negdje oko tri sata, pospremao ostavu i potom sjeo kako bi odmorio ruke. Opustio se, zadovoljan obavljenim poslom i – u nekome neodredivom trenutku – samo je nestao.
Ispostavilo se da je prije nekoliko mjeseci na druženju kod prijateljice upoznala nekoga bradatog mladića obuzeta čudnim, mističnim idejama. Tumačio joj je te noći kako se u svijetu zbiva neobičan proces – da ljudi jednostavno zaspe. Svako toliko s neke strane do njega stignu pričice da je netko zaspao. „To ljude potpuno zbuni”, rekao joj je.
Ni njoj tada nije bilo jasno o čemu govori, a nije joj zapravo ni sada, ali čovjek joj je rekao i čudnije stvari, da su ljudi nekad trećinu dana – spavali!
„Ma daj! Što je to, neka priča iz kamenog doba? Kakva smisla uopće ima tako trošiti vrijeme?” pobunila se.
„Tako sam čuo”, rekao je on, „ali pritom bi katkad i sanjali, i to kažu. No, i kad ne bi sanjali, nekako bi se prvi put u životu dubinski odmorili. Točno tako kažu – dubinski.”
„Kad kažeš ‘sanjali’, misliš na nešto kao ‘maštali’?” upitala ga je.
„Ne, ‘sanjali’ kao… kao da, recimo, imaš priviđenja. Kad vidiš stvari koje ne postoje. Samo, u tom ti se trenutku čini da postoje. Ali znaš da ne postoje – kad se probudiš u svojem krevetu.”
„Bolestan trip, to spavanje”, nasmijala se.
„To je više od tripa”, uozbiljio se. „To je – nešto drugo.”
„Je li se tebi to dogodilo, kad već toliko pričaš o tome?”
„Dvaput”, kimne on glavom.
„To ćeš mi drugi put ispričati. Sad moram na posao, već je gotovo pet ujutro.”
Ispričavši mu događaj s druženja, otišla je njegova prijateljica, otišle su i njezine priče, a on je ostao, utonuo u misli. Što bi sad mogao raditi? Dosadno mu je, sve je po kući pospremio, knjigu pročitao, na posao mora tek u četiri ujutro, a sad je oko deset navečer…
Sjeo je za stol i ukucao u tražilicu pojam spavanje. Nevjerojatno, kao da taj pojam ne postoji. Pokušao je i s akademskim kanalima kojima se svakog dana služio za pripremu predavanja na fakultetu… – ništa. Doista čudno.
Odjednom skoči, pun novog oduševljenja. Ima tomu lijeka! Kad god neki egzotični podatak nije mogao naći u elektroničkim bazama podataka, našao bi ga u starim knjigama u Središnjoj knjižnici. Tamo je bilo fantastičnih stvari, svakom dostupnih, no malo je komu padalo na pamet gubiti sate pregledavajući knjige. Još nisu smislili tražilicu za listanje stranica! Zgrabio je kaput i već – ni dvadesetak sekundi poslije – moglo ga se vidjeti kako hita kroz gomilu ljudi stopljenih s jarkom rasvjetom grada koja je rastjerivala noć. Grad je kao i inače brujao i blještao od silnih podražaja osjetila.
Mladić je tumačio kako se u svijetu zbiva neobičan proces – da ljudi jednostavno zaspe. Ispričao je i neke mnogo čudnije stvari, da su ljudi nekad trećinu dana – spavali!
U Središnjoj knjižnici nije bilo gotovo nikoga, ali on je kao stalni korisnik arhiva lako našao put do čovjeka koji mu je davao pristup starim knjigama i enciklopedijama zastarjelih znanja. Tražio je i tražio, po raznim ključevima, i na kraju našao zapis iz jednoga tehničkog časopisa stara više od dvjesto godina. Tekst je spominjao spavanje kao stanje koje je čovjek evolucijom prevladao. Pisalo je da to stanje još doživljavaju životinje, a tehnologije stvorene neuroznanošću davno su omogućile čovjeku da to vrijeme korisno utroši u budnu stanju. Bivši sati sna sad su postali sati rada za proizvodnu industriju, a i sati u kojima ljudi kao potrošači pridonose ekonomskom napretku. Ukidanje spavanja genetičkim inženjeringom jedno je od najvećih dostignuća civilizacije, jedan od onih izuma koji su oslobodili čovjeka, neosporno ga unaprijedili i stvorili bolji, učinkovitiji i zabavniji svijet.
Sve je počelo istraživanjem bjelokrunog vrapca, jedne vrste selica koja je imala sposobnost održavanja budnosti za migracija koje su trajale i po sedam dana. Letjele su te ptičice danju i noću, bez odmora.
Priroda je uvijek čovjeku bila nadahnuće pa je prije petstotinjak godina Ministarstvo obrane tada moćne države SAD počelo istraživati bjelokrunog vrapca kako bi stvorilo vojnika kojemu ne treba san. Već se tada pojavila ideja da bi besani vojnik mogao postati i besani potrošač ili besani radnik. Uostalom, već su postojale prodavaonice koje su radile 24 sata na dan, manjkalo je istih takvih kupaca. San se suprotstavljao zahtjevima svijeta koji je živio bez stanke, 24 sata u danu svih sedam dana u tjednu, i trebalo ga je preinačiti, pročitao je u tome starom tekstu.
Zapravo, počelo je i prije. San su prvi omalovažili drevni filozofi Descartes, Hume i Locke, zbog njegove nevažnosti za operacije uma ili potragu za znanjem. Svijest, volja, korisnost i osobni interes nadjačali su smisao beskorisnog spavanja. Tako je malo-pomalo vrijeme za ljudski odmor i regeneraciju jednostavno postalo preskupo. Nije pomagalo ni to što je padanje u san pomalo nalikovalo umiranju. Stoga je spavanju najprije promijenjeno ime, u upotrebu je ušao pojam sleep mode, a potom je razvoj intervencija u gene i neurone te ugrađivanja nadomjestaka doveo do rutinskih operacija nadgradnje čovjeka.
Vratio je uvezane sveske i napustio knjižnicu. Kamo sad, kako bi razmislio o novim spoznajama? U restoran? U park? A poslije? Bio je tek jedan sat nakon ponoći. Trebalo je nekako ubiti još tri sata do posla.
''Nemoj o tome nikomu govoriti”, savjetovala ga je prijateljica na odlasku onog dana. „Mogli bi te gledati kao čudaka.”
Poslušao ju je. No sve bi češće legao na kauč s jednim jedinim ciljem – kako bi spavao. Uglavnom nije uspijevao pa bi ustao i pustio neki film. A katkad bi se to i dogodilo. Tada bi doživio čudne i kaotične pustolovine, koje su u tom trenutku imale smisla. Kad bi se prenuo iz sna, one bi nestale. I sve mu je češće išlo od ruke.
Otkrio je trik – zatvorio bi oči i usredotočio se na neki zvuk.
U starim je knjigama pročitao da je ukidanje spavanja genetičkim inženjeringom jedno od najvećih dostignuća civilizacije, jedan od onih izuma koji su oslobodili čovjeka, unaprijedili ga i stvorili bolji, učinkovitiji i zabavniji svijet.
Sve dok jednog dana nije zaspao na poslu. Tek je malo glavu spustio i zatvorio oči… sljedeće su ga sekunde zabrinuti kolege tresli i šamarali, svi su mislili da je umro ili pao u neki šok. Otad je bio na oprezu.
I spavao svakog dana te otkrio da mu je još bolje – spavati noću.
Prijatelji su se ubrzo zabrinuli, zašto ga nigdje nema? Ni u kafiću, ni na nogometu, na sve manje aktivnosti koje su punile preduge dane i noći vječno budnih ljudi u potrazi za uzbuđenjima i nadvladavanjem dosade. Neki su se i ozbiljnije zabrinuli. Čak mu se i mama uspaničila kad nekoliko puta nije odmah odgovorio na poziv.
„Javi se, tikvane,” rekla mu je, „uvijek mislim da ti se nešto dogodilo.”
„Spavao sam, mama.”
Rekla mu je da se okani gluposti – opasnih gluposti – pa joj više nije govorio.
Izvan njegova prozora bučio je vječno živ grad. Stroj potrošnje i proizvodnje vrtio se bez konca i stanke. Prozori zgrada osvijetljeni noću, ljudi iza njih gledaju u ekrane svojih mobitela, čitaju, razgovaraju, kupuju.
Kako su razdoblja spavanja bila dulja, postajao je sve usamljeniji. Ali sve smireniji, zadovoljniji, opušteniji. A s kime je to i mogao podijeliti? Spavanje nije grupna aktivnost, a ni snovi se ne mogu dijeliti.
Spustio je roletu, pustio glazbu, legao na kauč i zatvorio oči.
Telefon se oglasio signalom poruke. Prijatelj ga zove na kuglanje.
Ugasio je telefon i sebi u bradu, a zapravo svima svugdje, promrsio: „Pustite me da spavam.”
