Za tjedan dana proći će šest mjeseci otkako je u Turskoj, nakon nerazjašnjenog državnog udara, uvedeno izvanredno stanje. Iako brojne stvari ni prije toga razdoblja nisu bile nimalo idealne, izvanredno stanje od Turske je napravilo zemlju slučaj u kojoj su u zatvore potrpani svi oni koji se na bilo koji način protive politici i političkim vizijama predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana.
Medijske slobode svedene su gotovo na nulu pa tako Turska sada zauzima mjesto na samom dnu ljestvice medijskih sloboda. Pohapšenih novinara je toliko da bi se po zatvorima mogle organizirati vrlo kvalitetne redakcije u kojima bi bila prva pera turskog slobodnog novinarstva.
Samo u zatvoru Silviri, golemom kompleksu nedaleko od Istanbula, mogla bi početi s radom svojevrsna alternativna redakcija oporbenog dnevnog lista Cumhuriyet. Uz glavnog urednika i još jedanaest novinara i kolumnista iza rešetaka se našao i vlasnik redakcijskog kafića koji je uhićen i utamničen nakon što je izjavio da Erdoğanu nikada ne bi ni čaj poslužio.
Najnoviji novinarski pridošlica u Silviri Ahmet Sik danima je bio u samici, bila mu je uskraćena voda, razgovor s odvjetnikom i bilo kakve informacije iz vanjskog svijeta. To je u osnovi tip kazne koja pri ulasku u zatvor ne snađe ni najokrutnije ubojice i kriminalce.
No za Erdoğana novinari su nešto gore od toga. Oni su kolaboratori klerika Fethullaha Gülena ili pak suradnici za Erdoğana terorističke Radničke partije Kurdistana. A to spada u kategoruju izdajničkih djela za koja se dobivaju najstrože kazne. Uskoro možda čak i smrtne.
Temeljite čistke koje već šest mjeseci bjesne Turskom zahvatile su sva područja života i djelovanja – medije, vojsku, policiju, zdravstvo, sudstvo, školstvo, gospodarstvo...
Iako je priča o Turskoj u osnovi politička priča, veliki dio moći Recepa Tayyipa Erdoğana leži na donedavno izrazito vitalnom i propulzivnom turskom gospodarstvu. Dok je zapadni svijet nakon krize iz 2008. godine grcao u recesiji, Turska je toga bila potpuno pošteđena.
No uskoro bi to moglo postati stvar prošlosti jer najnoviji statistički podaci pokazuju da tursko gospodarstvo počinje gubiti tlo pod nogama. Govore da je razdoblje rasta prošlo. Prošlo je i razdoblje stagnacije, a Turska je na velika vrata ušla u razdoblje gospodarskog pada.
Tursko je gospodarstvo u trećem tromjesečju bilo u padu za 2,7 posto. U tom istom kvartalu pao je i BDP, i to 2,8 posto. U prvih devet mjeseci za pet posto padali su industrijska proizvodnja i građevinarstvo, a sektori poljoprivrede i usluga pali su otprilike dva posto.
Kada se tome pribroji i činjenica da je u 2016. turska lira u odnosu na dolar izgubila gotovo 25 posto vrijednosti i da je kreditni rejting te zemlje završio u kategoriji smeća, godina koja je započela ni turskom gospodarstvu ni Erdoğanu neće donijeti nikakvo poboljšanje.
Samo zbog promjene tečaja dug visokozaduženih turskih privatnih kompanija podigao se s 211 na 311 milijardi dolara. Kako je turski vanjski dug od 2008., kad je iznosio 65 posto BDP-a, porastao na 228 posto BDP-a, porast vrijednosti dolara mogao bi Erdoğanu podrezati krila.
U procesu čistki koje predsjednik provodi iz dana u dan stradalo je i gospodarstvo. Država je od pokušaja državnog udara od vlasnika i dioničara oduzela više stotina tvrtki – od običnih slastičarnica pa sve do velikih i moćnih holdinga koji su završili u državnom portfelju.
Uz gospodarsku i financijsku nesigurnost izrazita je i društvena nesigurnost, ali i ona koji kreiraju sve učestaliji teroristički napadi. Napad koji se u novogodišnjoj noći dogodio u mondenom istanbulskom noćnom klubu koji je bio svojevrsni simbol izrazito sekularne i Europi orijentirane Turske zadao je vrlo velik udarac.
Tayfun Atay, jedan od kolumnista Cumhuriyeta koji je još uvijek na slobodi, napisao je da su prosvjedi u parku Gezi prije nekoliko godina, koji su na razne načine okupili milijune Turaka, bili vapaj onih koji su željeli pod svaku cijenu sačuvati sekularnu, europsku Tursku pred nadiranjem nečega što je on nazvao “pseudoreligioznom predstavom”.
On je napad u noćnom klubu nazvao masakrom turskog sekularizma, atakom na one koji su usprkos svemu nastojali ignorirati Erdoğanovo razaranje sekularizma i načina života koji je Turska gradila više od 90 godina.
Uoči najave da bi izvanredno stanje moglo biti produljeno za još tri mjeseca, zbrajaju se žrtve strahovitog Erdoğanova pohoda na one koji se i u najmanjoj mjeri protive njemu i njegovoj politici. Iz raznih državnih službi od 15. srpnja izbačeno je više od 120 tisuća ljudi.
Bolnice u nekim turskim gradovima više gotovo i ne mogu funkcionirati zato što je većina liječnika proglašena gulenovcima i otpuštena. Neke škole u manjim mjestima zapravo više i ne postoje jer su otpušteni svi učitelji i profesori. Sveučilišta su desetkovana jer su otpušteni i zatvoreni brojni sveučilišni profesori i slobodni intelektualci.
Predsjednik Erdoğan je i svim Turcima koji žive izvan Turske, a imaju tursko državljanstvo, poručio da će bez državljanstva ostati ako u iduća tri mjeseca ne dođu natrag u zemlju. Radi se o milijunima ljudi koji bi mogli ostati bez svoga matičnog državljanstva, među kojima su i brojni protivnici Erdoğanova režima, pa i oni poput bivšeg glavnog urednika Cumhuriyeta Cana Dundara koji uspio pobjeći iz Turske i sada živi u Njemačkoj.
Oduzeta državljanstva mogla bi jako dobro doći Erdoğanu zato što je već ljetos objavio planove da državljanstvo dade bogatim izbjeglicama iz Sirije, ali i Sirijcima koji su visokoobrazovani. Oni bi mogli popuniti mjesta Turaka koji su “počišćeni” u čistkama nakon pokušaja puča i dodatno promijeniti “krvna zrnca” Turske.
Predsjednik je najavio da će početi prodavati kompanije oduzete sljedbenicima klerika Gülena. Vjerojatno onima koji se uklapaju u njegovu sliku budućnosti zemlje.
Na međunarodnom planu Turska se počela distancirati od Europe i Zapada i počela stvarati neka nova savezništva koja bi mogla potpuno promijeniti odnose u tom dijelu svijeta. Glavnoga saveznika Turska vidi u Rusiji.
Već je gotovo potpuno sigurno da je članstvo Turske u EU bačeno u ropotarnicu prošlosti. No ne treba nikako zaboraviti da je Turska članica NATO-a i da bi u nekom kraćem roku i to moglo doći u pitanje. Na kraju ne preostaje drugo nego zaključiti da Erdoğan igra veliku igru i da ga u osnovi nije briga koliko će žrtava u njoj biti.
Ipak, u Turskoj još uvijek ima onih koji imaju hrabrosti napisati da će 2017. biti bolja godina. Onih koji ne gube nadu da Turska ponovno može biti normalna država.
>> Erdogan želi svu vlast u zemlji? Počela rasprava o ustavnim promjenama u turskom parlamentu
