Lovro Škopljanac čitati je počeo s tri godine. Naučila ga je, kaže, mama Jadranka Kosor. Prve knjige koju je pročitao ne sjeća se, ali sjeća se da je Ivana Brlić Mažuranić i njena priča Kako je Potjeh tražio istinu prva koja mu se snažno urezala u pamćenje. Dva i pol desetljeća kasnije za svoj doktorski rad na Filozofskom fakultetu, gdje je viši asistent, odlučio je provjeriti kako književna djela pamte drugi čitatelji.
Ako ste ga kojim slučajem u 2010. i 2011. sreli u nekom domu umirovljenika, gradskoj knjižnici, zagrebačkom čitalačkom klubu ili na Filozofskom fakultetu i možda odgovorili na njegov upitnik, niste jedini. Za svoj doktorski rad ispitao je 90 neprofesionalnih čitatelja, uglavnom žena koje, kaže Lovro, više i čitaju i kupuju knjige. Najmlađima je bilo 20, najstarijoj ispitanici 94. U anketu nije “ubacio” mamu i baku jer su, kaže, poluprofesionalni čitatelji. Mama se bavila pisanjem, a baka je umirovljena nastavnica hrvatskog jezika. Rezultati su pokazali da tipičan hrvatski čitatelj pamti zanimljive likove i neobične situacije te međuljudske odnose. Stariji ispitanici više pamte domaće pisce nego strane, a pod domaćima nerijetko misle na jugoslavenske. Od stranih pisaca najviše pamte ruske pisce.
Dostojevski na vrhu
Na samom im je vrhu Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Slijedi ga Lav Nikolajevič Tolstoj čija se Ana Karenjina urezala u pamćenje jedanaestoro ispitanika (deset čitateljica i jedan čitatelj). Treće mjesto pripada francuskom realistu Gustavu Flaubertu i njegovoj “Madame Bovary”, dok su ispitanici na visoko četvrto mjesto stavili i jedno modernije djelo – Gospodar prstenova J. R. R. Tolkiena. Od domaćih autora čitateljima su se u pamćenje najviše urezala djela Miroslava Krleže, Marije Jurić Zagorke te Augusta Šenoe. Dosta ih je u tu kategoriju stavilo i Ivu Andrića. Za dio svog doktorskog rada Škopljanac je dobio i Državnu nagradu za znanost. Sav se trud i rad isplatio. A “potrošio” je više od tri godine. Literaturu za doktorski prikupljao je i po Japanu i Engleskoj gdje je 2010. godine bio na studiju.
– Možda će moj rad imati i nastavak. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako čitatelji pamte književnost u nekoj drugoj kulturi – kaže Lovro. Nije mu to jedini plan za budućnost.Želja mu je usavršiti i svoj japanski. Završio je tri godine slobodnog studija japanologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.– Slabo govorim japanski jer ga malo upotrebljavam. Čekam kolegice da se vrate sa studija iz Japana pa da poboljšam znanje – kaže Lovro. I sam je prije nekoliko godina proveo tri mjeseca na sveučilištu u Hirošimi. Htio je tamo upisati i doktorski studij, no dobio je posao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Vratio se i nije mu žao.Da je bilo drugačije, možda nikad ne bi završio studij simultanog prevođenja.
– Bio sam pred kraj studija kada sam u novinama vidio da se upisuju polaznici. Tada sam baš studirao japanski. Zanimalo me to i porazgovarao sam s roditeljima o tome. Bio je to skup studij, mislim oko 16 tisuća kuna po semestru, a trebalo je završiti dva semestra. Mama je rekla: “Pokušaj”. I ja sam se upisao – kaže Lovro. Uslijedilo je, kaže, devet mjeseci “porađanja” jer je studij bio izuzetno težak i intenzivan. Završio ga je iz prvog pokušaja. A od 11 upisanih to je pošlo za rukom samo trima studentima. Ali kad te nešto ide, ide te. Svi koji su ga slušali kako simultano prevodi slažu se da je talent. Prije tri godine angažirao ga je i HRT s kojeg ga svako malo zovu da im nešto simultano prevodi. Zadnje je prevodio izjave igrača i trenera na hokejskoj utakmici Medveščaka u trećinama. Napravi li ikada gaf?– I te kako. Pa se pravim da se to nije dogodilo i onda se prvom prilikom ispravim i naglasim više puta ono što sam trebao reći – kaže.
Prevoditi, dodaje, nije lako. Treba biti izrazito koncentriran i brzo misliti. Najradije prevodi umjetnike i znanstvenike jer imaju najkompleksnije ideje pa je priprema kod takvih poslova izrazito važna.
Prevodio Bolta, Obamu ...
Prevoditi sportaše je teško jer je potrebna brzina.– Prevodio sam i najbržeg čovjeka Usaina Bolta. I iako sam se cijelo vrijeme mislio govori li čovjek brzo kao što trči, na kraju je to zapravo bio užitak jer je imao vrlo koncizne misli – prisjetio se.Političare je, kaže, teško prevoditi jer uvijek važu svaku riječ, a znaju koristiti i šale u govoru od kojih se svakom simultanom prevoditelju ježi koža. No imao je i to iskustvo. Prevodio je američkog predsjednika Baracka Obamu na inauguraciji, a pamti i posao prevođenja za Ministarstvo obrazovanja 2009. godine za vrijeme ministra Primorca.
– Bilo je to posao prevođenja konferencije Vincentu Degertu. Inače sam uvijek odbijao takve poslove zbog mogućeg sukoba interesa, ali kolegica me molila da je zamijenim jer ona nije mogla prevoditi. Pa sam pristao – priznaje Lovro. I iako, kaže, više ne mora paziti treba li prihvatiti takve poslove ili ne za Sabor, kaže, prevodio ne bi jer bi sigurno bilo “napada” zbog mame zastupnice.Od ove godine Lovro se uz posao na Filozofskom i simultano prevođenje uhvatio još jednog – predavanja na Akademiji dramskih umjetnosti. Dva semestra, kaže, predavat će književnost i svjetsku književnost studentima jer im je profesor otišao na studijsku godinu. Uza sve to još stigne i volontirati u Udruzi za terapijsko jahanje Don Kihot.– Nekad sam vodič, nekad pratitelj. Usto četkam, sedlam konje, čistim im kopita i uživam u prirodi. Htio sam pomagati drugima. Mislim da je to nešto što je zapravo specifično za moju generaciju – zaključuje Lovro.
Žalosno bi bilo da sin jedne premijerke bude bilo što manje od toga kad ima sve mogućnosti. Zanima me samo hoću li ja moći svome sinu pružiti bar upola toliko?!